Državna agencija za istrage i zaštitu je prošle godine na sudski zahtjev prisluškivala 219 osoba, što je u odnosu na dvije godine ranije dvostruko manje.
Kao mogući razlog advokatica Vasvija Vidović navodi pooštravanje kriterijuma za odobravanje posebnih istražnih radnji nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu iz januara 2015. godine u slučaju koji je vođen protiv Republike Hrvatske.
-U toj presudi je rečeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti na obrazložen prijedlog tužioca, odnosno da sudska odluka mora biti obrazložena u smislu koje su sve radnje provedene, na osnovu čega se nalazi da je neko osnovano sumnjiv… Ako u predmetu postoje jasni pokazatelji osnova sumnje, onda se mogu odrediti posebne istražne radnje-, kaže Vidović.
Ona napominje da su domaći zakoni i međunarodni standardi i ranije bili jasni, ali da se u praksi situacija promijenila nakon presude iz Strasbourga.
-Dosadašnja praksa je pokazala da su posebne istražne radnje primjenjivane u velikom broju slučajeva kada za to nisu postojali uslovi, jer je na taj način, čini se, tužilaštvima bilo lakše raditi nego prikupljati druge dokaze, naročito materijalne, mada je to samo privid – ističe Vidović.
Prema njenim riječima, posljedica takvog ranijeg rada je veliki broj oslobađajućih presuda u prvostepenim, a naročito u drugostepenim postupcima na sudu.
Osim SIPA, podatke o broju prisluškivanih lica iz drugih institucija nisu mogli dostaviti. U Sudu BiH su obrazložili da se “svi nalozi vode pod oznakom ‘tajno’”. I u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) nisu mogli dati podatke zbog tajnosti.
-S obzirom da ove radnje imaju oznaku tajnosti, molimo vas da se obratite nadležnim sudovima odnosno tužilaštvima koji su stavili oznaku tajnosti za primjenu posebnih istražnih radnji – naveli su iz MUP RS.
Federalna uprava policije takođe nije mogla dostaviti ove podatke jer, kako su naveli, oni imaju operativni karakter.
U Ministarstvu bezbjednosti BiH su kazali da nemaju podatke o broju prisluškivanih osoba. U okviru ovog ministarstva postoji Sektor za zaštitu tajnih podataka, ali nisu se mogli izjasniti da li podaci o broju prisluškivanih osoba predstavljaju tajnu.
Vidović smatra da ti podaci treba da budu javni.
-Naravno da su to podaci koji moraju biti transparentni upravo zbog toga što su podložni preispitivanju, provjeri rada i zakonitosti rada… Taj broj ne potpada u domen tajnosti, gdje su određene istrage – kaže Vidović.
S druge strane, Goran Kovačević, profesor na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu, smatra da se podaci o broju prisluškivanih osoba ne trebaju otkrivati u javnosti.
-Koliko je ljudi prisluškivano, to nije bitan podatak. Bitno je da su iz pravog razloga prisluškivani, jer je utvrđeno da predstavljaju određenu sigurnosnu prijetnju ili rizik po državu ili neki vitalni štićeni objekat – kaže Kovačević.
On dodaje da treba dozvoliti prisluškivanje svih onih za koje se, po određenoj metodologiji, sumnja da predstavljaju sigurnosnu prijetnju.
Prema njegovom mišljenju, prisluškivani razgovori se ne mogu zloupotrebljavati jer se moraju brisati ako se ustanovi da osoba ili grupa ne predstavlja prijetnju ili rizik.
-Nama je problem što nemamo povjerenja u institucije koje su osposobljene da vrše prisluškivanje komunikacija – ističe Kovačević.
Tokom 2013. SIPA je prisluškivala 490 osoba, godinu kasnije 336, dok je 2015. na meti bilo 219 osoba.
Agencije
