Nezamislivo je da vladajuća partija u Hrvatskoj kandiduje Srbina čiji je djed ratovao u četničkim jedinicama popa Đujića. Tamo se čak zabranjuje koncert i jednom, u političkom smislu benignom, Momčilu Bajagiću, ali naivnim Srbima sve može prodati politički mag Dodik
U medijima pod kontrolom vlasti od Milorada Dodika, njegovih podanika i političkih trabanata zadnjih nekoliko godina bombardovani smo izjavama o Savezu za promjene (pobjedu) kao „izdajničkoj grupi koja vodi probosansku politiku i služi Bakiru“. Nasuprot tome, vlast s Miloradom Dodikom na čelu bori se „za jaku, stabilnu i nezavisnu Republiku Srpsku“. Dodik je najavljivao i referendum o nezavisnosti Srpske do 2018. godine, ali se on neće desiti, sudeći po poslednjim Dodikovima izjavama, u skorijoj budućnosti. Građani se više i ne sjećaju da su glasali na referendumu prije dvije godine niti šta je bilo referendumsko pitanje, ali je na krilima referendumske bajke Milorad Dodik uspio da osvoji lokalnu vlast u velikom broju gradova i opština Republike Srpske.
Nikad nije konkretizovao koje su to „izdaje u Sarajevu“, a sam je sa većinom stranaka sa sjedištem u Srpskoj učestovao u brojnim, pa i onim najtežim prenosima nadležnosti Srpske na BiH nivo. Usvajanje akciza zajedno sa SDA i HDZ najdrastičniji je primjer djelovanja protiv interesa građana Srpske, a protiv su bili baš oni koje proziva za podaništvo Bakiru Izetbegoviću. Stiče se utisak da je Dodik odustao od „prosrpske politike“ pod pritiskom sankcija koje je njemu i njegovom poslovnom partneru Nikoli Špiriću uvela administracija SAD, ali nije do kraja jasno da li je odustao od neskrivene „prohrvatske“ politike?
Tokom predizborne kampanje isplivale su informacije o neslavnoj ulozi Peje Marića, djeda Dodikovog kandidata za Predsjednika Republike Srpske, što je potkrijepljeno navodima iz knjige „Stradanje srpskog naroda opštine Srpski Brod za vrijeme Drugog svjetskog rata“ autora Mihaila Pantića, koji navodi da je u to vrijeme u Srpskom Brodu i Derventi od ustaša stradalo dvije i po hiljade Srba. O pokolju Srba u derventskom srezu u izjavi od 14. marta 1943. godine Milan Trivunović iz sela Grk pominje zemljoradnika Peju Marića, djeda Željke Cvijanović, kao nekog ko je u to vrijeme „pristao u ustaše i sudjelovao u pokolju i pljački“.
Opozicioni prvaci u javnost su iznijeli i podatke o ujacima Željke Cvijanović i njihovim sinovima, kao i brojnim rođacima koji su se u zadnjem ratu borili u hrvatskim jedinicama protiv Republike Srpske. U selu Žeravac, odakle su rođaci Željke Cvijanović, bila je jedna od linija hrvatskih jedinica prema srpskim snagama.
Milorad Dodik je već Srbima poručio da će pored živog Mladena Ivanića njihove interese u Sarajevu da zastupa hrvatski član Predsjedništva i predsjednik stranke HDZ BiH Dragan Čović, pa ne čudi da on smatra da će srpske interese dobro zastupati i unuka Peje Marića. Još je skandaloznije da su ove teške optužbe prošle bez iole uvjerljivog demantija. Gospođa Cvijanović nije porekla da je djed Pejo bio ustaša i progonio srpsko stanovništvno, niti da je ujak bio pripadnik hrvatskih jedinica 90-ih, već je samo rekla da se radi „o ljudima iz nekog drugog vremena koji su umrli na nekim drugim prostorima“, te da joj se „ujak ne zove Ivo“.
Nezamislivo je da vladajuća partija u Hrvatskoj kandiduje Srbina čiji je djed ratovao u četničkim jedinicama popa Đujića. Tamo se čak zabranjuje koncert i jednom, u političkom smislu benignom, Momčilu Bajagiću, ali naivnim Srbima sve može prodati politički mag Dodik. Vođeni ličnim interesima spremni su prodati i mrtve i svoju čast i dostojanstvo.
S pravom se možemo zapitati da li je u pravu ministar Mektić kada na predizbornim skupovima tvrdi da je u pitanju „pokušaj ustašizacije“ Republike Srpske, te da li bi danas gospođa Cvijanović bila kandidat Hrvatske stranke prava da Vojska Republike Srpske nije izvojevala pobjedu probojom koridora prema Srbiji. Da li je kandidatura Željke Cvijanović uvreda za sve one koji su dali ono najvrijednije, živote, za odbranu Republike Srpske? Posebno za one koji su dali živote u akciji „Koridor ‘92“, ali i žrtve ustaške monstruozne države iz prošlog rata.
Odgovor djelimično daje spomenik poginulim hrvatskim bojovnicima iz zadnjeg rata u mjestu Modran u opštini Derventa, u obliku latiničnog slova „U“ i sa šahovnicom u sredini sa prvim bijelim poljem, kako je bilo na zastavi Nezavisne Države Hrvatske. Nameće se pitanje: „Ko je izdao dozvolu za izgradu spomenika i da li dozvola uopšte postoji? Ako nema dozvole, zašto se ne ruši? Da li su ustaški grb i simbol Pavelićeve države legalni u Srpskoj?“ Činjenica je da je tako nešto bilo nemoguće za vrijeme vlasti Hrvata Broza, ali je podignut maja 2007. godine, u vrijeme vladavine „Srbende“ Milorada Dodika. Treba reći da poginuli borci Vojske Republike Srpske ni 23 godine nakon rata nemaju centralno spomen obilježje u Banjoj Luci.
Možda i nema mjesta čuđenju s obzirom na to da je načelnik štaba 101. bosansko-brodske brigade HVO Ivo Mijić u koaliciji sa SNSD-om izabran 2016. godine za Predsjednika Skupštine opštine Brod. I dugogodišnji sekretar SNSD-a, načelnik Odjeljenja za komunalne poslove i poslove saobraćaja i odbornik u Banjoj Luci Zoran Novaković, zvani „Zenga“ upisan je u Registar hrvatskih branitelja:
„Zoran Novaković, sin Laze, rođen 1961. godine u Kuljanima, u ratu je bio član Sisačke satnije 2. brigade Zbora narodne garde (ZENG-e).
Zoran Novaković, sin Laze, rođen 1961. godine u Kuljanima, bio je i član zloglasne čete Druge gardijske brigade Hrvatske vojske, poznatije kao “Sisački gromovi”. “Sisački gromovi” se terete za ubistvo 12 srpskih civila u Dvoru na Uni 8. avgusta 1995. godine.“
Treba reći da se ove godine Dodik nije pojavio na komemoraciji na stratištu Jadovno, a da je to učinio član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. Dodik se nije založio kod svojih hrvatskih prijatelja za oslobađanje protivpravno uhapšenog srpskog oficira Daneta Lukajića, člana udruženja „Jadovno“. Hapšenjem Lukajića hrvatske vlasti žele da zastraše Srbe koji ne dozvoljavaju da istina o ustaškim zločinima po drugi put padne u zaborav. Ali se Dodik potrudio da opravda odlazak njegovog prijatelja Čovića u Blajburg, izjednačavajući Blajburg s Jasenovcem, Jadovnom, Prebilovcima, Šušnjarom, Drakulićem:
„I ja idem na mjesta gdje su stradali Srbi“.
Predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar – Kitarović Dodik je ugostio u Palati Predsjednika, odakle je produžila u Jajce na obilježavanje 20 godina akcije „Maestral, što je bila uvreda žrtvama iz Mrkonjić Grada. Raniji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović 2010. godine u Kristalnoj dvorani hotela „Bosna“ izabran je za ličnost godine u izboru „Nezavisnih novina“ Dodikovog dugogodišnjeg medijskog pokrovitelja Željka Kopanje. Teško je ne sjetiti se Tuđmanovog obećanja da će 90-ih popiti kafu u hotelu „Bosna“ u Banjoj Luci.
Dodik je gradio autoputeve kojima je povezao hrvatske teritorije u Srednjoj Bosni sa Hrvatskom. Najavljivao je i autoput do Mliništa, umjesto da je gradio putne komunikacije prema Beogradu, koje bi bile „kičma Republike Srpske“. Da li su i tome prepreka hrvatski interesi, jer veliki broj građana zapadnog dijela Srpske koristi hrvatske autoputeve prema Beogradu? Slično se tvrdi i za opstrukciju rada aerodroma u Mahovljanima, jer bi „low cost“ letovi iz Banje Luke prema evropskim destinacijama značajno smanjili promet aerodroma „Pleso“.
Gostujući u emisiji Radio televizije Srbije „Da, možda ne“ hrvatski novinar i publicista Domagoj Margetić otvoreno je optužio Dodika za političku trgovinu srpskim žrtvama u Mrkonjić Gradu, dovodeći to u vezu s Dodikovim političkim kalkulacijama s hrvatskim ministrom odbrane Antom Kotromanovićem. Činjenica je da nema procesuiranja za zločine ratnih komandanata i pripadnika jedinica iz Hrvatske, ali i da je Dodik 2014. „zaslugom za narod“ odlikovao baš Kotromanovića, jednog od komandanata u operacijama „Maestral“ i „Južni potez“. Iz Dodikovog kabineta su objašnjavali kako nije odlikovan Kotromanović, već je odlikovao eskadrilu hrvatskih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zbog pomoći poplavljenim područjima u Srpskoj, te da je nesporazum nastao zato što u dopisu piše „n.r. ministru obrane“.
Čini se da Dodiku nisu strani poslovi ni sa haškim optuženikom, hrvatskim generalom Ivanom Čermakom, pomoćnikom ministra odbrane Hrvatske u periodu od 1991. do 1993. godine. Čermakova naftna kompanija „Crodux“ će, prema protokolu potpisanom između Vlada Hrvatske i Republike Srpske oktobra 2017. godine, godišnje Rafineriji Brod isporučivati 70000 m3 gasa u narednih 10 godina, a vrijednost poslova na godišnjem nivou iznosi oko 40 miliona KM. Prema pisanju „Slobodne Bosne“ Vlada Milorada Dodika je još 2007. godine sa „eskrou“ računa od prodaje „Telekoma Srpske“ na ime sumnjivih dugova platila više od 100 miliona dolara sumnjivih dugova „Rafinerije Brod“, od čega je 9 miliona dolara plaćeno zagrebačkoj firmi „Tifon“ u vlasništvu Ivana Čermaka, koji je samo mjesec dana kasnije firmu prodao mađarskom „MOL“-u.
Slično tome, Vlada Milorada Dodika isplatila je na osnovu vansudskog poravnanja 11 miliona KM na ime odštete firmi „Zmijanje plast“ Dragana Čičića, prijeratnog sekretara u Sekretarijatu za finansije SO Petrinja, a kasnije člana JUL-a Mire Marković. Novac je isplaćen na račun Čičićevog advokata, a ne njegovih firmi, čime mu je omogućeno da izbjegne plaćanje duga radnicima i Poreskoj upravi RS. Čičićevo preduzeće u medijima se dovodi u vezu i s nenaplativim kreditima „Kristal banke“ iz vremena prve Vlade Milorada Dodika. Čičića se u poslovne visine vinuo zahvaljujući Borislavu Mikeliću, dugogodišnjem direktoru mesnije industrije „Gavrilović“. Stoga i ne čudi da je Čičić kupio mesnu industriju u Brčkom u procesu privatizacije.
Veze Dodika i Mikelića datiraju još iz ratnih vremena, kad je Mikelić kontrolisao promet robe od Srbije prema Srpskoj, Republici Srpskoj Krajini i Cazinskoj Krajini. Dodik je u predvečerje rata kupio robnu kuću „Zora“ u Laktašima, preimenovao je u „Igokea“-u, da bi je početkom rata koristio kao skladište robe koju je (vjerovatno kao povlašteni distributer) prometovao prema Cazinskoj Krajini, te su žene, utovarajući i istovarajući kartone s uljem iz Srbije, proklinjale Mikelića i Bihać. Mikelić je bio čovjek od biznisa, pa je ubrzo po preuzimanju Vlade RSK otpočeo razgovore o prometu robe i otvaranju auto-puta Beograd – Zagreb. Prepreka je bila autonomna regija Zapadna Slavonija, ali veoma brzo neutralisana. Slično Mikeliću, i Dodik – čovjek od biznisa, baš u vrijeme operacije „Bljesak“ maja 1995. godine odlazi u Peruđu na razgovore sa Sejfudinom Tokićem o formiranju alternativne Vlade po okončanju rata.
Mikelić je septembra 2002. godine posredovao sastanku Dušana Spasojevića – Šiptara i Milorada Ulemeka – Legije s generalom Acom Tomićem, šefom Vojne bezbjednosti Srbije, te su i Tomić i Mikelić pritvarani tokom operacije „Sablja“. „INA“, „Gavrilović“, „Agrokomerc“, „Zagrebačka banka“, „Tvornica duhana Rovinj“ bile su pod kontrolom KOS-a, te ne čudi ponašanje ni Mikelića ni Abdića tokom rata, kao ni Dodikov nadimak „Mile Ronhil“. Iz izjave koju je Dodik dao inspektorima Finansijske policije i Republičke tržišne inspekcije Marinku Bašiću i Milošu Ajderu jasno je da su mu oduzeta dva šlepera cigareta iz Robnih rezervi RSK koje je u Srpsku uvozio iz RSK novembra 1994. godine. Očigledno da je tih godina Dodik bio povlašteni distributer, jer je iste godine imao probleme da iz Makedonije u Srpsku uveze „vek“ i „kratki partner“.
Hrvatski mediji dovode Dodika u vezu s Vanjom (Mike) Špiljkom, bivšim rukovodiocem „INA“-e koji je 90-ih smatran glavnim oficirom za vezu između Miloševića i Tuđmana, a smatra se da upravo Špiljak stoji iza Čermaka. Prema pisanju „Večernjeg lista“ Špiljkova firma „Mitan Handels AG“, sa sjedištem u Cirihu, 2004. godine „INA“-i prodaje 9,7% udjela u banjalučkom „Krajinapetrolu“ za nešto manje od 2 miliona KM. U tekstu naslova „Čija je INA u Republici Srpskoj“ sarajevski list „BH dani“ navode da je protokol o poslovno-tehničkoj saradnji Špiljkove firme i „Krajinapetrol“-a potpisan u vrijeme prve Vlade Milorada Dodika 1998. godine, te da je tada Špiljak na sastanke s vlastima Srpske dolazio po ovlaštenjima Hrvoja Šarinića, tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora INA-e. Zagrebačko predstavništvo Špiljkove firme 1999. godine osniva „off shore” kompanija s Britanskih Djevičanskih Ostrva „Mitan International Ltd”.
Prema pisanju hrvatskog portala dnevno.hr, Špiljak je vlasnik i ciriške kompanije „Daccomet AG“ koja upravlja fabrikom namještaja „Standard“ u Prnjavoru, koja proizvodi isključivo za skandinavsku „Ikeu“, a direktor je izvjesni Edin Dacić iz Ciriha, kojeg smo 2018. mogli vidjeti na RTRS u ulozi uspješnog privrednika. Predsjednik Skupštine Standarda bio je Slavko Malobabić, prvi čovjek KOS-ovih operacija „Labrador“ i „Opera“ 1991. godine u Zagrebu, koga je 1985. za svog specijalnog savjetnika u CK SKH imenovao Vanjin otac Mika Špiljak. Malobabićev mlađi sin Veliša postao je savjetnik Predsjednika Skupštine grada Banja Luka Zorana Talića, neposredno nakon što je Talić napustio PDP i postao dio vladajuće većine na čelu sa SNSD Milorada Dodika.
Prema tvrdnjama jednog od značajnijih srpskih vojnih bezbjednjaka iz prethodnog rata, Dodikova prohrvatska politika se može objasniti činjenicom da je vrbovan za hrvatsko krilo KOS-a još u vremenu kad je prodavao paprike na pijaci u Zagrebu, no tu informaciju je teško provjeriti. Ipak, Dodikovi biznis i politički putevi daju nam za pravo i da povjerujemo u takvu jednu tvrdnju.
Zanimljivo da je Dodikov povlašteni distributer mazuta za banjalučku „Toplanu“ u vrijeme drugog Dodikovog premijerskog mandata postaje firma „Higat“ iz Graca, vlasništvo Milorada Mihajlovića – Miće, čovjeka koga Hrvoje Šarinić u knjizi „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem“ opisuje kao glavnog Karadžićevog pregovarača sa Vladom Hrvatske. Mihajlovića u filmu „Pad Krajine“ hrvatski brigadir Dušan Viro optužuje da je u Gracu tokom rata imao sastanke s predstavnicima hrvatske Vlade, te da je marta 1993. tražio pomoć od Tuđmana u nafti i novcu u zamjenu za pasivnost vojnih snaga Srpske pri Tuđmanovom zauzimanju Krajine. Mihajlović se nije pojavljivao u javnosti sve do pobjede SNSD-a 2010. godine, kada se pojavljuje sa šampanjcem u ruci u izbornom štabu SNSD-a u društvu Milorada Dodika i Nebojše Radmanovića na naslovnoj strani dnevnog lista „Pres RS“. Jedanaest godina Mihajlović je isporučivao „Toplani“ u Banjoj Luci mazut koji je kupovao u „Rafineriji Brod“, ali i od hrvatske „INA“-e. Prema pisanju portala energetikars.com samo 2008. godine „Toplani“ je prodao 9,7 hiljada tona mazuta iz „INA“-e sa visokim sadržajem sumpora, koji je uvezao bez odgovarajuće dozvole Ministarstva spoljne trgovine BiH. Toplana je mazut Mihajlovićevoj firmi plaćala 1540 KM po toni, što je 324 KM skuplje nego da je nabavljala od Rafinerije u Brodu, što znači da su građani više od 8 miliona skuplje plaćali mazut nego da je nabavljan od Rafinerije.
Nakon lokalnih izbora 2016. godine Mihajlovićev „Higat“ se izbacuje iz igre, prelazi se na drvnu sječku pod izgovorom da Srpska obiluje šumom, da je drvo mnogo jeftiniji energent, a zatim se kao dobavljač pojavljuje firma „Forest“ iz Jastrebarskog u Hrvatskoj.
Slično je i sa drugim trgovcem energentima, Vukom Hamovićem, sinom generala Rade Hamovića, po majčinoj liniji takođe vezanom za Hrvatsku, koji je dobio koncesiju na izgradnju „Termoelektrane Stanari“, ali prema pisanju „Jutarnjeg lista“ vode se pregovori o prodaji termoelektrane „Hrvatskoj elektroprivredi“.
Dodik se otvoreno zadnjih godina zbližio s hrvatskim liderom Čovićem i otvoreno se zalaže za „treći“ hrvatski entitet. Dodik je već s Čovićem i Sulejmanom Tihićem potpisao 2009. godine Prudski sporazum, koji podrazumijeva i teritorijalnu reorganizaciju BiH, s pravom smo zabrinuti nakon Čovićevih izjava da bi treći entitet obuhvatao i Posavinu. Ovdje bismo mogli reći da je Dodik doslijedan, jer je i 1993. godine jedini u NSRS glasao za Vens-Ovenov plan, kojim teritorija Srpske nije imala kontinuitet, već bila sastavljena od enklava.
Nekadašnja potpredsjednica SNSD-a, danas predsjednica aktiva žena te stranke Nada Tešanović, učestvovala je marta 2015. godine u radu konstitutivnog saziva Hrvatskog Narodnog Sabora BiH i glasala za Deklaraciju koja zagovara ustavno i administrativno – teritorijalno preuređenje BiH.
Jedan od SNSD ideologa, dugogodišnji gensek stranke Rajko Vasić na svom blogu „Samostalnost Srpske“ 1.10.2013. piše:
„Ja, kadgod, putujući kroz Federaciju, prijeđem na hrvatsku teritoriju, javim ženi Evo me na slobodnoj teritoriji.“
Slutimo da Vasić slobodnom teritorijom smatra i Prebilovce. Slobodom od koga?
Slično Dodiku, Vasiću i Tešanovićevoj, trećim entitetom još 2010. godine otvoreno se oduševljavao i član Glavnog odbora i Političkog savjeta SNSD Srđan Mazalica. Na fejsbuk zidu urednika hrvatskog portala poskok.info Ivana Šušnjara, kolumnisti poznatijem pod imenom Nikola Zirdum, Mazalica kliče:
„Treći, put ka BH sreći…“
„Naprijed Treći, Prvo Treći, Moj dom Treći, Treći zauvijek!
„Tresla se Herceg-Srpska, rodio se miš…“
„Dodikovi Srbi su glasove dali Borjani Krišto, a ne HDZ-u, jer su za kantonalne, federalnu i parlamentarnu skupštinu glasali za SNSD.“
Ne samo da se SNSD visoki dužnosnici, isti oni koji su prećutali kad je Dodik aminovao eksteritorijalizaciju Brčko distrikta iz sastava Srpske, svesrdno zalažu za hrvatski entitet i otvaranje „Pandorine kutije“ izmjenom „Dejtonskog sporazuma“, već se otvoreno druže sa saveznicima iz „Herceg-Bosne“:
„Bio mi (Tvrtko Milović) je u petak ovdje u BL, svratio malo na slobodnu teritoriju na putu do Zagreba…“ (Srđan Mazalica)
Poput Milovića, u Banju Luku sve češće dolazi i nekada „probosanski“ Hrvat, novinar Mato Đaković, kome je Dodik poklonio udarni termin na nacionalnoj televiziji. Nije jasno kako se tu našao i nekadašnji borac tzv. ARBiH Veselin Gatalo. Možda zato što je ratovao i u hrvatskim jedinicama. Gatalo je 7. februara 2015. u autorskoj emisiji „Ljudovanje“ na RTRS-u ugostio hrvatskog književnika Predraga Raosa, koji u emisiju donosi gusle s grbom NDH i kaže:
„Evo vam gusle s ustaškim grbom. Takve su mi kupili.“
Treba li reći da je Dodiku nabliži vladika ekumenista Mladen Durić, vladika Grigorije, koji čak sam sebe nazva biskupom, a u više navrata organizovao je zajedničke molitve s dubrovačkim katoličkim klerom, pa i padao na koljena u katedrali u Dubrovniku?
S obzirom na sve navedeno, ali i činjenicu da je rezultat Dodikove „prohrvatske“ politike prevođenje trećine stanovništva u Dodikove podanike (da bi opstali u Srpskoj) , protjerivanje trećine stanovništva u Njemačku i Sloveniju (da bi uopšte preživjeli) i ubijanje trećine stanovništva siromaštvom (bez hrane i lijekova), možda bismo mogli i povjerovati hrvatskom generalu Ljubi Ćesiću Rojsu i pisanju „Slobodne Dalmacije“ da je Dodik Hrvat. I ako nije, isto nam je.
