Da li ste svjesni da su mediji sa programom poput vašeg bitno doprinijeli ne samo da ’95 godine ostanem bez oca, nego i da bespovratno ostanem bez 25 godina svog života i perspektive za svoj razvoj usljed konstantnog medijskog nametanja bavljenjem, za mene i ostalih 1.384.100 mladih Bosne i Hercegovine – apsolutno nebitnim nacionalističkim i političkim prepucavanjima između pojedinaca?
Vojin Kopuz (28) iz Čelinca, sin poginulog borca VRS, nezaposlen, volonter i direktor Fondacije ”Fabrika Radosti”, napisao je otvoreno pismo Radio-televiziji Republike Srpske u kome se kritički osvrnuo na rad ove medijske kuće. Pismo je, kako kaže autor, inspirisano “prvom ženom koju je vidio da vadi hljeb iz kontejnera u Čelincu” i prenosimo ga bez izmjena.
OTVORENO PISMO
Poštovani,
obraćam Vam se prije svega kao mladi građanin Republike Srpske, ali i kao direktor Fondacije osnovane 2013. godine od strane mladih ljudi sa ciljem da kao mladi građani dadnemo svoj mali doprinos razvoju potencijala mladih ljudi i zajednice uopšte.
Pitam se – da li ste znali?
-Da je Bosna i Hercegovina po posljednjim podacima treća u svijetu po nezaposlenosti, nakon dvaju Afričkih Republika Džibuti i Kongo.
-Da smo prvi po nezaposlenosti mladih u svijetu.
-Da smo nedavno proglašeni zvanično kao najsiromašnija država u Evropi.
-Da smo po podacima iz 2014. godine druga zemlja u Evropi po egzodusu mladih.
-Da prema podacima iz istraživanja Omladinske Informative Agencije BiH – 81% mladih Bosne i Hercegovine bi ”sutra” napustilo zemlju ako bi imalo šansu.
-Da je prema istom istraživanju, od 2006. do 2012. godine iz BiH migriralo 150.000 mladih ljudi.
-Da svakodnevno na trpezama naših stolova imamo uvoznu, prskanu i genetski modifikovanu hranu, ne pitajući se zašto nam mladi oboljevaju i umiru od teških bolesti.
-Da smo u 2016. godini dali svojih 121.869.462 KM (stotinu dvadeset i jedan milion) drugim državama samo za vodu koju je NEKO uvezao.
-Da smo u 2016. godini dali svojih 128.353.574 KM (stotinu dvadeset i osam miliona) u budžete drugih družava zbog besmislenog uvoza mliječnih proizvoda dok naši stočari nemaju gdje plasirati svoj proizvod, gase gazdinstva i napuštaju zemlju.
-Da je danas problem ovisnosti mladih Republike Srpske o fejsbuku i drugim društvenim mrežama nadmašio problem alkoholozma (koji je takođe nezanemariv), te da je ovo jedan od glavnih razloga zašto mladi ljudi sve manje umiju komunicirati uživo, raditi, sklapati poslove i prijateljstva, osnivati porodice.
-Da se špekuliše da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u svijetu koja vjerovatno ima više zaposlenih u institucijama nego u ostatku industrije.
-Da se više ništa ne može sakriti, jer sve je na internetu.
Navedeni podaci su iz prošlih godina, a danas je situacija znatno gora. Pitam se znate li da je krajem prošle godine u samo jednom danu sa područja opštine Čelinac migriralo 100 (stotinu) građana u Njemačku zbog posla, šta bi bilo cijelo jedno selo – i to jedno veliko selo! Pitam se da li znate da svake godine ogroman broj zdravstvenih radnika, i to najstručnijeg i najkvalitetnijeg kadra, trajno odlazi iz RS, dok nas liječe ’podobni’ i oni manje sposobni. Pitam se da li uviđate da je ovakvih primjera svakim danom sve više – toliko da se više sistemski ne mogu stići zavesti u statistiku, posebno ne sa ogromnom, zastarjelom i nefunkcionalnom administracijom kakvu imamo a koju moji sugrađani i ja svakodnevno plaćamo kroz PDV i druge poreske obaveze.
Vjerujem da nije samo odgovornost institucija da se bave ovim pitanjima, nego i medija – posebno onih koje moji sugrađani i ja plaćamo.
Ovo pismo pišem u subotu, 11. marta, dok slušam Vaše Vijesti u 12. Ponovo, po ko zna koji put shvatam da većinu programa ovih Vijesti posvećujete neosnovanom hvalisanju situacije u Republici Srpskoj, a druge dvije trećine ponovnom, beskrajnom i potpuno besmislenom bavljenju političkom situacijom u Federaciji BiH.
Pitam se – da li ste svjesni da su mediji sa programom poput vašeg bitno doprinijeli ne samo da ’95 godine ostanem bez oca, nego i da bespovratno ostanem bez 25 godina svog života i perspektive za svoj razvoj usljed konstantnog medijskog nametanja bavljenjem, za mene i ostalih 1.384.100 mladih Bosne i Hercegovine – apsolutno nebitnim nacionalističkim i političkim prepucavanjima između pojedinaca.
Pitam se da li ste svjesni da ste uveliko doprinijeli i danas – u ovu subotu 11. marta, te da i dalje doprinosite da se naših par političara kojima dajete prostor ne bave bitnim stvarima za mene kao građanina Republike Srpske, već stvarima koje su isključivo problem njihovih nesuglasica, njihovih ličnih nerazrješenih odnosa i isključivo njihovog ega. Pitam se da li uviđate da svojim programom dajete ogroman doprinos razdvajanju naroda, kao da niste svjesni da tako nikada i ništa nećemo stvoriti, kao da je najstrašnija matematika za shvatiti da nema napretka u ulici – gradu – državi u kojoj živim bez ujedinjenih snaga, mudrosti i znanja. Pitam se jeste li svjesni da stvarate impotentnu, inertnu i depresivnu naciju, kao da nemate djecu, pretvarajući vaš medij u medij koji zagovara isključivo interese par političara a ne nas građana, koji, opet napominjem, vas plaćamo.
Ljut sam i razočaran zbog vaše neprofesionalnosti i zbog vašeg nesavjesnog rada, te se pitam da li ste svjesni da je ovo šta danas imamo – posebno ono šta nemamo, velika zasluga i vas kao direktora jednog od najgledanijih medija u BiH.
Pitam se kada ćete se početi baviti pravim pitanjima i iznošenjem bitnih informacija – za mene kao mladog čovjeka Republike Srpske i svih novijih generacija u čiju krv program poput vašeg svakodnevno unosi mržnju, strah i nemir. Pitam se, da li vam je cilj da potpuno zaustavite razvoj Republike Srpske, da je uništite ili vjerujete da sa toliko straha, mržnje i nemira u nama možemo stvarati porodicu kao osnovnu ćeliju društva – porodicu čija bi osnova trebala biti ljubav? I iskreno, ne želim čuti vaš odgovor. Bojim se da bi nas kao građane Republike Srpske svaki vaš odgovor osim ”DANAS” mogao mnogo koštati! Želim da ovo pismo ostane u tišini, iz poštovanja. Da ostane dio duboke tišine u kojoj ćemo svi razmisliti i staviti prst na čelo prije nego progovorimo. Ili da ovaj put uopšte ne progovorimo već da sugestije koje dolaze čujemo i u dubokoj tišini krenemo da radimo ono za šta platu primamo.
U nadi da ćete čuti ove riječi i ovaj iskreni vapaj i poziv na savjesniji, svjesniji i odgovorniji rad ostavljam vas sa mišlju – onom kritičkom, o tome šta ste mogli stvoriti da ste se bavili istinom prethodnih 25 godina. Svim istinama, a ne jednom, da ste se bili objektivni i bavili se stvarnom situacijom u kojoj se mi građani Republike Srpske nalazimo. Ne onom retoričkom mišlju u kojoj se pravdanja radi bavite poređenjem sa manje boljima od vas, nego onom u kojoj kao svaka zrela i zdrava ličnost pronalazite primjere i uzore iz svjetskih primjera boljih od Vas, te se sa tim primjerima svakodnevno hvatate u koštac u vašem radu i eteru. U programu koji podržava i čuje riječi građana RS koji plaćaju vaš hljeb i hljeb vaše djece, bez obzira na našu političku opredjeljenost, nacionalnu ili bilo koju drugu.
U nadi da ćete se odazvati ovom vapaju i pozivu, te se hitno početi služiti primjerima i modelima nenasilne komunikacije, svjesni da prestankom podrške ličnim prepucavanjima pojedinaca i sličnih nasilnih programskim šema gradite nasilne naraštaje i društvo – isto ono društvo koje je doprinijelo da stotinu hiljada mojih sugrađana i generacija odrasta bez oca. Primjerima programa kroz koje konstruktivnu kritiku umijete čuti i prihvatiti, tražeći u Vama izvinjenje a ne opravdanje trošeći naš novac na istraživanje života onih koji vam pišu kako biste njihove inicijative i stavove medijski diskreditovali i obezvrijedili. Pitam se, zapravo se to najviše pitam – znate li kako je to odrastati bez oca? I da li ste svjesni da nas vodite na put na kojemu bi to i Vaša djeca mogla saznati?
Bojim se da ne razumijete šta želim reći. Ako je tako – žao mi je zbog toga. Žao mi je što nisam elokventniji i obrazovaniji da možemo porazgovarati da biste me razumjeli, ali vas molim da pročitate ovo pismo koliko god puta je potrebno. Svako veče, sve dok ga ne shvatite i ne čujete ove riječi kao pismo jednog prosječnog mladog građanina Republike Srpske koji nije elokventan i koji se možda ne umije izraziti – ali koji umije osjetiti, patiti i Vaš rad platiti. Pismo je inspirisano prvom ženom koju sam juče vidio da vadi hljeb iz kontejnera u Čelincu. Ako sve ovo ne razumijete, molim vas da u miru i tišini napustite vaše radno mjesto.
Oprostite ako Vas je pismo uznemirilo. Ukoliko jeste, znajte da se građani Republike Srpske tako svaki dan osjećaju gledajući Vaše Vijesti i pozivam Vas da se zapitate večeras prije spavanja zašto je to tako, i sutra naveče, i svako veče. Hvala Vam za Vaše vrijeme i želim Vam od srca mnogo sreće, ljubavi i zdravlja na novom putu.
…U ime svih građana Bosne i Hercegovine – posebno građana Repubulike Srpske i Opštine Čelinac.
S poštovanjem,
Vojin Kopuz (dijete poginulog borca VRS, 28 godina, nezaposlen)
Volonter-Direktor Fondacije ”Fabrika Radosti”
buka.com
