Igore, gradonačelniče, ako se već mora održati „sramota godine“ sugerišem da bez spavanja i stajanja veselje isti dan nastavite u Kninu. U tom slučaju ono će imati međunarodni značaj. Ja ću za to vrijeme spakovati kofer i polagano, put pod noge što dalje od grada koji nas je volio, primio, ugostio pa nas se na kraju, valjda zasitio.
Banjalučki književnik porijeklom sa Korduna, Nikola Kobac, uputio je otvoreno pismo gradonačelniku Banjaluke Igoru Radojičiću u kojem izražava protest što će na godišnjicu “Oluje” i progona Srba iz Hrvatske na tvrđavi Kastel biti održan veliki koncert pop-pjevačice Marije Šerifović.
Pismo prenosimo u cjelosti, bez redakcijskih intervencija:
Gradonačelniče Banjaluke, Igore Radojčiću,
Doskoro nisam vjerovao da je u ovom, još uvijek gradu moga spasenja sve moguće. Nisam mogao sanjati da postoji drvena peć, da se požar benzinom gasi, da je krivac za sve neuspjehe Republike Srpske ili grada ovog – narod… da sudski proces Kočićevom jazavcu nije završen, da Brankovi „olovni vojnici“ čekaju kod kontejnera božiju milost, a poraženi stoje na pozornici na kojoj se sreća dijeli, da se Andrićevo „Pismo iz 1920.“ dopisuje, proširuje, a mržnja umnožava…
Neka, naprijed nabrojano me toliko i ne iznenađuje, jer – sve je moguće. Ostade nijem, drven i ukočen kada čuh, pročitah i vidjeh svojim ušima i svojim (a možda tuđim) očima da grad Banja Luka za 4. avgust, ovog ljeta Gospodnjeg ne zakaza „spektakl godine“, i u prodaju pusti karte za koncert Marije Šerifović. Da će opet fanfare, baš tu noć sa Kastela pozdraviti sve smrti Krajišnika. Onih Srba iz Srpske Krajine (Banije, Korduna, Like, Knina…) koji na taj dan 1995. godine postadoše posljednja živa meta hrvatske dalekometne artiljerije, NATO aviona, ustaških noževa i njemačkih metaka.
Onih Srba koji pretekoše smrti iz Glinske i Kolarićke crkve (mnogo je sličnih, ove su mi najbliže) i pojaviše se u Banja Luci kao ostatak nezaklana naroda baš tih avgustovskih dana. Potomaka onih Srba čije su pretke (a nema familije u kojoj nasilnom smrti Hrvatska država bar dva člana ne dokrajči) u posljednjih 75 godina više puta namrtvo i naživo ubili koljači dobra ozakonjeni u aktima Nezavisne ili Neovisne Hrvatske. (Mrtvima svejedno, žive niko za ništa ne pita).
Grad Banja Luka će na najčudniji način ove godine obilježiti posljednje stradanje posljednjih Srba iz Hrvatske. Da, to je grad u kojem ste Vi gradonačelnik, dakle Vi ste na vrhu piramide vlasti i strasti.
Spriječite to ili se bar stidite zbog toga. Javno se pomolite i pokajte. Pustite druge da se na Kastelu vesele našim smrtima, kolonama, stradanjima, našim siromaštvom, mukom, jadom i očajom. Našem Izbjegličkom životu!
Da li Banja Luka ovim „događajem“ najavljuje Kninski koncert, a tamo beščašće počinje koliko znam dan kasnije, ili je to prethodnica, najava istorijskog sporazuma SNSD i HDZ (stranke Opasnih namjera čija nas je politika dotukla) kojim će se ukinuti Bosna i Hercegovina i ostaviti narod go i bos. Da tumara po bespućima moje zbilje – vaša je drugačija.
Prošle godine Gradonačelniče obećaše gradski oci da se to nikada više neće desiti. A podsjećam Vas, tada su poznati proizvođač piva i evropski disdžejevi u isto vrijeme pripremili FRESH WAVE festival kojeg, uz sve napore i peticije izbjegli Srbi nisu uspjeli odgoditi. A tek kakav spektakularni poslije ponoćni vatromet Banja Luka tada spremi. Valjda da nas podsjeti na ponoćnu grmljavinu granata kojom nas za navijeka ispratiše Hrvatski bojovnici sa rodnih ognjišta, iz Zavičaja. Na nedovršeno umiranje?
A nas šačicu okupljenih Srba iz Hrvatske ispred crkve Hrista Spasitelja tu veče otjera muzika, a vatromet nadjača zadnje žute svijeće zapaljene za mrtve i žive krajišnike.
Pamćenje nam izgleda nije vrlina, a istoriju pišemo svakih 25 godina iznova. Kako kome paše, i kad paše. U zaboravu smo ipak najjači!
Da li je dodvoravanje jače od razuma i istine?
„Oluja“ se briše iz sjećanja, a novi oblik obilježavanja poprima „ismijavanje naših stradanja“. Reći ćete, znam, postoji centralno obilježavanje te „zločinačke ili oslobodilačke“ akcije. Ja ću priupitati – postoji li centralno groblje za sve izbjegle Srbe iz Hrvatske? Svaka nasilna smrt ima svoje mjesto, a mnoga mjesta još nisu obilježena. Oplakivati se može tamo gdje su rođeni sahranjeni, a žaliti gdje se stigne, zar ne? Obilježavati tamo gdje se skupimo jer je za nas obične smrtnike preskupo hodati za političarima na mjestima „oplakivanja“ koje oni odrede.
Da li grad Banja Luka ima prečih poslova pa ne primjećuje kakvu sramotu valjaju nerazumne odluke gradske vlasti, načelnika, pobočnika načelnika, sekretara, sekretarica, kurira, čistačica – ko bi ga znao ko sve nije upleten u ovu nakaznu organizaciju „događaja godine“.
Pripremaju se Izbori, vidim ja. Prestrojavaju se snage, pa vlast i opozicija kopa rovove za robove, ali opet na krivom mjestu. Materijala ne fali, a zemlje i onako viška na sve strane.
Igore, gradonačelniče, ako se već mora održati „sramota godine“ sugerišem da bez spavanja i stajanja veselje isti dan nastavite u Kninu. U tom slučaju ono će imati međunarodni značaj. Ja ću za to vrijeme spakovati kofer i polagano, put pod noge što dalje od grada koji nas je volio, primio, ugostio pa nas se na kraju, valjda zasitio.
Ljubav za građane ovog grada nikada mi neće manjkati!
I konačno: nas Krajišnika ionako sve manje ima, a bogami nismo značajno izborno tijelo. Zaustavišmo se ovdje kao slijepac koji se izgubi u tuđoj Domovini i u svojoj Nesreći. Zato ne obraćajte pažnju na pismo jednog zanesenjaka, književnika u pokušaju, nezaposlenog inženjera, stradalnika… Ja sam ovo morao napisati, a Vaše i Božje je da odluči.
Glava čovjeku treba bar ponekad da misli, a u ovim vrelim danima i misli ‘lape. Ako potpuno ispare eto i mene na Kastel tu noć, kod Marije (Terezije) da vidim jesam li živ i da saznam je li „Oluja“ u Banja Luci zauvijek zaustavljena.
Dođite i Vi!
Srdačan pozdrav!
U Banjoj Luci 21.07.2017.
Nikola Kobac, književnik u prolazu
