Dokumenti CIA sa kojih je skinuta oznaka ‘secret’, često imaju zatamnjenja na onom što nije za javnost. Međutim, izvještaji o aktuelnim prilikama, ili onim prije 10-ak godina nisu dostupni, jer su većina aktera aktivni…
Američki zakon o dostupnosti informacija važi već pola vijeka, ali njihovu bezbjednosnu agenciju CIA dugo nije mogao primorati da javnosti dostavi dokumente. Čak ni oni stariji od 25 godina, koji po sili zakona moraju biti javni – osim za koje sud dokaže da je neophodna njihova dalja tajnost. Nakon potezanja po sudovima, CIA je morala objaviti dokumenta, što je omogućeno tek početkom 2017. Doduše, dokumenti su u PDF formatu i teško ih je pretraživati jer nisu hronološki, već po datumu skidanja tajnosti. A i kao takvi često su u dijelovima zacrnjeni. Ali, interesantno je bar vidjeti kako funkcioniše agencija o kojoj se ispreda toliki mit. Magazin Faktor donosi najzanimljivije detalje onoga što se tiče Srba i BiH.
CIA je najviše pažnje Jugoslaviji poklanjala u periodu između Rezolucije Informbiroa 1948. i Staljinove smrti, zbog važnosti političkog trenutka. Potom se fokus prenio na Pokret nesvrstanih, gdje se izvještava o neupješnim pokušajima SSSR da taj pokret stave pod svoju kontrolu. Ima dokumenata posvećenih i ‘neprijateljskoj emigraciji’, bez naznaka da ih je CIA pomagala, naravno. Govori se zapravo da bi podrška emigraciji mogla da gurne Broza ponovo u naručje SSSR.
Kako izgleda većina izvještaja CIA u periodu Broza? Dosta je pažnje posvećeno vojnim potencijalima, fabrikama, komunikacijama. Šalju se izvještaji o rudnicima uglja, oslanjajući se na podatke iz štampe, u periodu između 1949 i 1951. Takođe se izvještava o broju medicinskih škola, instituta i bolnica, stanju puteva, izgradnji pruga, što danas djeluje dosadno.
Ono što veže nekadašnje izvještaje i teme koje smo mogli čuti u bliskoj prošlosti su uređenje BiH u četiri teritorijalne jedinice, ili oblasti, kako se navodi u izvještaju iz 1949. CIA informator je smatrao značajnim tekst iz Politike, u kome se govori o novom administrativnom i teritorijalnom rasporedu BiH, četiri oblasti (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla i Mostar) i srezovima koji bi ušli u njihov sastav.
Pred početak rata, značaj BiH se objašnjava sintagmom kao ‘centrom svakog sudnjeg dana Jugoslavije’. Ta analiza iz decembra 1991. kaže da je nasilje u Hrvatskoj došlo na prag BiH, i da u toj situaciji postojeće granice nisu izvjesne.
– Najpozitivniji ishod koji u tom slučaju možemo očekivati je onaj u kome umjerene struje uspijevaju provesti republiku kroz podjelu pregovorima, gdje bi se srpski dijelovi pripojili Srbiji, a hrvatski Hrvatskoj. Muslimanska država i njena organizacija bi bilo centralno pitanje za budućnost u svakom slučaju – stoji u analizi.
Ono na šta se ukazuje je opasnost da se Tuđman i Milošević dogovore i podijele BiH. Sa druge strane, govori se da dio hrvatskog rukovodstva vjeruje da će se bh. Muslimani odlučiti na priključenje Hrvatskoj.
CIA i BiH, decembra 1991.
PODJELA ZEMLJENasilje u Hrvatskoj došlo je na prag BiH, u toj situaciji postojeće granice nisu izvjesne. Najpozitivniji ishod koji u tom slučaju možemo očekivati je onaj u kome umjerene struje uspijevaju provesti republiku kroz podjelu pregovorima, gdje bi se srpski dijelovi pripojili Srbiji, a hrvatski Hrvatskoj. Muslimanska država i njena organizacija bi bilo centralno pitanje za budućnost u svakom slučaju.
Odnos Muslimana i Hrvata je često u fokusu. U izvještaju o balkanskoj krizi sa kraja 1992. govori se o problemima dostavljanja pomoći u BiH, koje umnogome ometa sukob Muslimana i Hrvata. Još tada se u komentaru situacije objašnjava da Izetbegović mora primiriti Hrvate, čije prisustvo u bh. vladi je presudno da bi se stvorila slika da ona predstavlja većinsko stanovništvo zemlje. Navodi se da se snage hrvatske vojske i HVO moraju okrenuti borbi protiv Srba, ali da Izetbegovićev pomirljivi stav, koji je u porastu, neće biti dovoljan da ubijedi Hrvate.
U Izvještajima sa kraja 1994. primjećuje se da je nakon Vašingtonskog sporazuma primirje između Hrvata i Muslimana krhko. Dosta strana se posvećuje sređivanju muslimansko-hrvatskih odnosa. Pominje se da je glavnu ulogu u tome odigrao Tuđman, koji je pogurao procese, kako protiv Hrvatske ne bi bile pokrenute sankcije zbog vojne pomoći koju pruža bosanskim Hrvatima. U više dokumenata se pominje da je Tuđmanu predočeno da su u američkim očima Krajina i Herceg Bosna povezani slučajevi.
– Od tada, on je pokušao da poveća svoju saradnju u održavanju pritiska na bosanske Srbe, i pretvori to u veću političku podršku Zapada za povratak vlasti nad područjem Krajine – stoji u depeši poslatoj centrali CIA 22.11.1994.
Međutim, u istoj depeši se izražava sumnja da bi Tuđman mogao odustati od MH federacije, ukoliko povjeruje da bi mogao povratiti Krajinu u dogovoru sa Miloševićem. Tuđmanova fokusiranost na povratak kontrole nad Krajinom se ističe više puta, a jednom u kontekstu da bi ipak mogao usmjeriti Hrvate u BiH na borbu protiv Srba, dok bi on u sjenci sukoba u BiH krenuo na Krajinu.
Izvještaj u kome Holbruk navodi ključne tačke iz razgovora sa Izetbegovićem pred Dejton, poslat je 15.11.1995:
‘Predsjednik Klinton podržava jednu Bosansku državu; iako se suočava sa rastom opozicije u Kongresu koja je protiv angažovanja trupa; cijenimo rizik sa kojim se suočavate u postizanju mirovnog sporazuma; predsjednik će pomoći da mir koji se postigne u Dejtonu bude pravedan; američka uloga u Dejtonu je više od posredničke, tražimo najbolje sporazum po vas; teritorijalni sporazum nije savršen, ali je najbolji mogući, dalja borba bi koštala više uz neizvjesne dobitke…’
Holbruk upozorava Izetbegovića da Klinton smatra razočaravajućim ako u Dejtonu ne bude postignut sporazum, te da njegovi protivnici u Kongresu jačaju, što će otežati podršku bh. Muslimanima.
A o Srbima, koji se nešto manje spominju. Krajem novembra 1994. govori se o raskidu između Miloševića i Karadžića. Kako je Milošević podrivao rukovodstvo Srba u BiH, a da je ‘udario i na Karadžićevu paranoju’ objavljujući u novinama bliskim njegovoj ženi plan Karadžićevog rušenja. Takođe je uveo i sankcije. Navodi se da ipak ima malo šanse da svojim pritiscima prisili rukovodstvo da prihvati plan Kontakt grupe. Stoji i da Milošević ima lični animozitet prema Kradžiću, a da bi rado smijenio i Mladića i Krajišnika. Kao druga opcija se spominje ‘zamjena’ Karadžića Mladićem, ‘ali Mladić mu je rekao da nije spreman da žrtvuje interese bosanskih Srba’.
– Milošević je nedavno razgovarao sa liderima opozicionih stranka bosanskih Srba, o vojnom rušenju Karadžića, ili više političkom načinu obaranja – piše u dijelu izvještaja čiji posljednji red je cenzurisan.
U procjeni iz 1995. govori se da su tri srpska lidera, Mladić, Karadžić i Milošević, spremni da se prilagode kada dođu u opasnost. Za Mladića se kaže da je promijenio taktiku kada se suočio sa kredibilnom vojnom prijetnjom Natoa. Miloševiću se za primjer uzima uvođenje sankcija, koje su ga omekšale. I podsjeća se na mišljenje doušnika iz Beograda, koji kaže da je Milošević usvojio taktički pristup koji je posvećen održavanju baze njegove moći u Beogradu, bez obzira na to koliko će to koštati ostale Srbe. U toj analizi se smatra da će Milošević u zamjenu za skidanje sankcija istrpiti mnogo štošta nauštrb Srba van Srbije, za šta se navodi primjer Krajine koju je pomela Oluja.
U istom izvještaju se pravi Karadžićev profil: On igra ulogu svog života, inficiran je snažnim osjećajem viktimizacije, rastom moći koja je nastala vojnim uspjesima i ratnim profiterstvom, narastao je i njegov osjećaj važnosti. Kao i Milošević, i Karadžić bi teško prihvatio da bilo šta ugrozi njegov položaj. što se tiče Mladića, za njega stoji da je od njih trojice jedini ‘pravi vjernik’, te da se iz njegovih izjava vidi da vjeruje u zapadnu zavjeru o iskorjenjenju Srba, a da je njegova sveta dužnost da odbrani narod.
BANJALUKA KAO OTPOR PALAMA
Iz CIA-inih dokumenata vidi se i Holbrukovo zasutavljanje napada na Banju Luku. Tamo stoji da je Milošević telefonom tražio da se ne dozvoli njen pad.
– Uradili smo to, ne zbog Miloševića, već što smo osjećali da će donijeti 200.000 novih izbjeglica, a u svakim pregovorima grad bi svakako bio vraćen Srbima – rekao je Holbruk u jednom razgovoru, sa kog je skinuta oznaka tajnosti.
Međutim, jedan detalj koji se odmah nastavlja u tom dokumentu, jeste dio u kome Holbruk kaže da su i Milošević i Izetbegović na Banju Luku gledali kao na centar otpora paljanskom rukovodstvu.
(Faktor magazin)
