Login
<a class="gkTwitter" href="#">Twitter</a><a class="gkFb" href="#">Facebook</a><a class="gkPinterest" href="#">Pinterest</a><a class="gkGplus" href="#">Google+</a>

Kako su ubijali Boga u meni

Kako su ubijali Boga u meni

Naše su mržnje od papira bile nedostojne zla koje je čekalo da zakoračimo iz djetinjstva.

Nikad ga i nije bilo u strogom isposničkom licu sa ikone. Ni u strahu od kazne kada smo kasnih osamdesetih iskušavali baš sve sa pladnja ponuđenih zabrana.

Krio se ušuškan u dvorištu Milana Radmana 10, u bezbrižnosti behara najkiselije jabuke mog djetinjstva. Bio je tu, kao vruć kakao pred spavanje i Ksenijine knedle sa šljivama. U koljenima poderanim  asfaltom Matoševe 13.

Pratio me moj Bog kao knedla u grlu, dok virimo iz drugog haustora na Marjana Beneša, šampiona. Bivao u mojim smekšanim kostima dok mi je prvi poljubac aterirao na usne u jednoj zaključanoj optičarskoj radnji Zanatskog centra. Provocirao Lidiju i mene dok čaša-duh po slovima ispisuje ime njenog budućeg muža, onoga jutra kada smo odlučile da cijelu sedmicu bježimo iz škole.

Naše su mržnje od papira bile nedostojne zla koje je čekalo da zakoračimo iz djetinjstva.

Otpravnik voza Študgart – Kardeljevo dunuo je u pištaljku i za oko pet sati život se nastavio u gradu krajnosti, u Đure Đakovića 45. Boga još uvijek nismo potrošili.

Tajne djevojačke šaputao je iz Gazi Husrev-begove medrese, a one bi rastjerale golubove oko sebilja.

I šizofrenija tatinog prijatelja Seje bila je dobrodušna – svađali bi se i mirili, pa zalili lozom. Pas je pojeo nove Sanjine cipele i to je bilo „zlo“ koje se pamtilo.

Ljeta '90. u gluvo popodne, na zidiću Obale poviše Miljacke, vrana je gledala zmiju kako puže po trotoaru. Nigdje nikoga na ulici.

Sejo je pročitao moju pjesmu i rekao me ocu koji me zbog nje zatvorio u kuću.   

Otrovi su se slili u grad i mali zlatari su umirali od njih.

Psi rata zarežali su, a zjenice su nam se počele skupljati. Bog je odlazio od nas.

Bujalo je oko nas i u nama kao da ne postoji sutra. 1991. smo već nastojali zaboraviti ono što se još nije ni desilo. Zaboravljali smo do kosti u Mirisu dunja, Piramidi, BB-u. Jer zlo je već bilo tu, slutnja u utrobi, režalo je.

Malo Boga ostalo je u dimu samo jedne, prve cigarete, koju mi je otac ponudio pred Skupštinom kad je zapucalo po nama. „Ne može to dugo“, riječi su koje su ljudi izgovaraju gledajući Bogu u leđa.

Ponovo voz i pisak, ali s grčem u utrobi.

12. aprila '92. na stanici u Banjaluci još nemam 22 godine a već sam starica.

U rodnom gradu Lidijin tata ispraćao ju je na autobus za Zagreb u koji će stići sedam dana kasnije, tačno na Dan Mladosti. Sa svoje 22, starica, kao i ja.

Toponime mog djetinjstva, razara mržnja. Psi rata, zapjenjeni, trgaju meso.

Umjesto jelki, Nove godine nam krase lipe okićene čituljama. Gubimo najbliže, sebe, Boga, šapućući „ne može to dugo“ između dvije granate, dvije đenaze, dva krvarenja, dva parastosa.

Iz crne rupe izbauljali smo četiri godine kasnije, mi statističke greške s mirisom truleži u nozdrvama. Za neke je skoro sve bilo gotovo, za druge kao da je tek počelo.

U ljeto '96 godine Stevo je sklonio majku i psa u sobu, i u kupatilu legao na bombu. Raznijela ga je njegova dobrota, od Boga napuštena.

I dalje smo cvilili „ne može to dugo“ - između dva panična napada, dva karcinoma, dvije zapaljene svijeće. Između dva PTSP-a, između dva djeteta koja nikada nismo rodile.

Psi tranzicije okupljali su se u čoporima, zavijajući, nikad jači.

Zgnječeni, čuvali smo djelić plamena kao zalog za život koji se morao živjeti. Opet smo učili da dišemo.

Ližući rane, gnijezdili se na ruševinama prethodnog života. Podizali bedeme oko utočišta.

Tapkali smo u mraku dok ne osjetimo tuđu toplinu. Prepoznavali se na prvi, prkosni pogled. Ispovijedali jedni drugima opore istine o gubitku i strahu.  Pokazivali ožiljke.

Bog  je ljudskost pročišćena istinom.

Pronalazili smo se po tom obrascu, budeći se kao iz anestezije.

I kao da su se ključaonice počele otključavati...život je tekao lijep i moćan i na ovom prokletom komadu zemlje u doba bijesnih pasa. Za nas nema odustajanja.

Ferhadija ponovo svijetli u noći, umirujuće, a mi dišemo istim damarom. Tu smo. Statistička greška vremena i prostora, pregolema u svom prkosu.

Iz inata lipa opet zamiriše u junu. Grad je kavez bez ljudi-oaza. S njima je to dom.

Dom je mjesto gdje te čika Ale kucne po ramenu i rastjera šejtane, pa se ukaže Bog.

I tek sada sebi dopuštamo da zaplačemo.  

Mi, preživjeli, van čopora.

Add comment


Security code
Refresh

nazad na vrh