Login
<a class="gkTwitter" href="#">Twitter</a><a class="gkFb" href="#">Facebook</a><a class="gkPinterest" href="#">Pinterest</a><a class="gkGplus" href="#">Google+</a>

Hrvatska bespuća Milorada Dodika

  • Objavljeno u Autori

Nezamislivo je da vladajuća partija u Hrvatskoj kandiduje Srbina čiji je djed ratovao u četničkim jedinicama popa Đujića. Tamo se čak zabranjuje koncert i jednom, u političkom smislu benignom, Momčilu Bajagiću, ali naivnim Srbima sve može prodati politički mag Dodik

U medijima pod kontrolom vlasti od Milorada Dodika, njegovih podanika i političkih trabanata zadnjih nekoliko godina bombardovani smo izjavama o Savezu za promjene (pobjedu) kao „izdajničkoj grupi koja vodi probosansku politiku i služi Bakiru“. Nasuprot tome, vlast s Miloradom Dodikom na čelu bori se „za jaku, stabilnu i nezavisnu Republiku Srpsku“. Dodik je najavljivao i referendum o nezavisnosti Srpske do 2018. godine, ali se on neće desiti, sudeći po poslednjim Dodikovima izjavama, u skorijoj budućnosti. Građani se više i ne sjećaju da su glasali na referendumu prije dvije godine niti šta je bilo referendumsko pitanje, ali je na krilima referendumske bajke Milorad Dodik uspio da osvoji lokalnu vlast u velikom broju gradova i opština Republike Srpske.

Nikad nije konkretizovao koje su to „izdaje u Sarajevu“, a sam je sa većinom stranaka sa sjedištem u Srpskoj učestovao u brojnim, pa i onim najtežim prenosima nadležnosti Srpske na BiH nivo. Usvajanje akciza zajedno sa SDA i HDZ najdrastičniji je primjer djelovanja protiv interesa građana Srpske, a protiv su bili baš oni koje proziva za podaništvo Bakiru Izetbegoviću. Stiče se utisak da je Dodik odustao od „prosrpske politike“ pod pritiskom sankcija koje je njemu i njegovom poslovnom partneru Nikoli Špiriću uvela administracija SAD, ali nije do kraja jasno da li je odustao od neskrivene „prohrvatske“ politike?

Tokom predizborne kampanje isplivale su informacije o neslavnoj ulozi Peje Marića, djeda Dodikovog kandidata za Predsjednika Republike Srpske, što je potkrijepljeno navodima iz knjige „Stradanje srpskog naroda opštine Srpski Brod za vrijeme Drugog svjetskog rata“ autora Mihaila Pantića, koji navodi da je u to vrijeme u Srpskom Brodu i Derventi od ustaša stradalo dvije i po hiljade Srba. O pokolju Srba u derventskom srezu u izjavi od 14. marta 1943. godine Milan Trivunović iz sela Grk pominje zemljoradnika Peju Marića, djeda Željke Cvijanović, kao nekog ko je u to vrijeme „pristao u ustaše i sudjelovao u pokolju i pljački“.

Opozicioni prvaci u javnost su iznijeli i podatke o ujacima Željke Cvijanović i njihovim sinovima, kao i brojnim rođacima koji su se u zadnjem ratu borili u hrvatskim jedinicama protiv Republike Srpske. U selu Žeravac, odakle su rođaci Željke Cvijanović, bila je jedna od linija hrvatskih jedinica prema srpskim snagama.

Milorad Dodik je već Srbima poručio da će pored živog Mladena Ivanića njihove interese u Sarajevu da zastupa hrvatski član Predsjedništva i predsjednik stranke HDZ BiH Dragan Čović, pa ne čudi da on smatra da će srpske interese dobro zastupati i unuka Peje Marića. Još je skandaloznije da su ove teške optužbe prošle bez iole uvjerljivog demantija. Gospođa Cvijanović nije porekla da je djed Pejo bio ustaša i progonio srpsko stanovništvno, niti da je ujak bio pripadnik hrvatskih jedinica 90-ih, već je samo rekla da se radi „o ljudima iz nekog drugog vremena koji su umrli na nekim drugim prostorima“, te da joj se „ujak ne zove Ivo“.

Nezamislivo je da vladajuća partija u Hrvatskoj kandiduje Srbina čiji je djed ratovao u četničkim jedinicama popa Đujića. Tamo se čak zabranjuje koncert i jednom, u političkom smislu benignom, Momčilu Bajagiću, ali naivnim Srbima sve može prodati politički mag Dodik. Vođeni ličnim interesima spremni su prodati i mrtve i svoju čast i dostojanstvo.

S pravom se možemo zapitati da li je u pravu ministar Mektić kada na predizbornim skupovima tvrdi da je u pitanju „pokušaj ustašizacije“ Republike Srpske, te da li bi danas gospođa Cvijanović bila kandidat Hrvatske stranke prava da Vojska Republike Srpske nije izvojevala pobjedu probojom koridora prema Srbiji. Da li je kandidatura Željke Cvijanović uvreda za sve one koji su dali ono najvrijednije, živote, za odbranu Republike Srpske? Posebno za one koji su dali živote u akciji „Koridor '92“, ali i žrtve ustaške monstruozne države iz prošlog rata.

Odgovor djelimično daje spomenik poginulim hrvatskim bojovnicima iz zadnjeg rata u mjestu Modran u opštini Derventa, u obliku latiničnog slova „U“ i sa šahovnicom u sredini sa prvim bijelim poljem, kako je bilo na zastavi Nezavisne Države Hrvatske. Nameće se pitanje: „Ko je izdao dozvolu za izgradu spomenika i da li dozvola uopšte postoji? Ako nema dozvole, zašto se ne ruši? Da li su ustaški grb i simbol Pavelićeve države legalni u Srpskoj?“ Činjenica je da je tako nešto bilo nemoguće za vrijeme vlasti Hrvata Broza, ali je podignut maja 2007. godine, u vrijeme vladavine „Srbende“ Milorada Dodika. Treba reći da poginuli borci Vojske Republike Srpske ni 23 godine nakon rata nemaju centralno spomen obilježje u Banjoj Luci.

Možda i nema mjesta čuđenju s obzirom na to da je načelnik štaba 101. bosansko-brodske brigade HVO Ivo Mijić u koaliciji sa SNSD-om izabran 2016. godine za Predsjednika Skupštine opštine Brod. I dugogodišnji sekretar SNSD-a, načelnik Odjeljenja za komunalne poslove i poslove saobraćaja i odbornik u Banjoj Luci Zoran Novaković, zvani „Zenga“ upisan je u Registar hrvatskih branitelja:

„Zoran Novaković, sin Laze, rođen 1961. godine u Kuljanima, u ratu je bio član Sisačke satnije 2. brigade Zbora narodne garde (ZENG-e).

Zoran Novaković, sin Laze, rođen 1961. godine u Kuljanima, bio je i član zloglasne čete Druge gardijske brigade Hrvatske vojske, poznatije kao “Sisački gromovi”. “Sisački gromovi” se terete za ubistvo 12 srpskih civila u Dvoru na Uni 8. avgusta 1995. godine.“

Treba reći da se ove godine Dodik nije pojavio na komemoraciji na stratištu Jadovno, a da je to učinio član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić. Dodik se nije založio kod svojih hrvatskih prijatelja za oslobađanje protivpravno uhapšenog srpskog oficira Daneta Lukajića, člana udruženja „Jadovno“. Hapšenjem Lukajića hrvatske vlasti žele da zastraše Srbe koji ne dozvoljavaju da istina o ustaškim zločinima po drugi put padne u zaborav. Ali se Dodik potrudio da opravda odlazak njegovog prijatelja Čovića u Blajburg, izjednačavajući Blajburg s Jasenovcem, Jadovnom, Prebilovcima, Šušnjarom, Drakulićem:

„I ja idem na mjesta gdje su stradali Srbi“.

Predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar – Kitarović Dodik je ugostio u Palati Predsjednika, odakle je produžila u Jajce na obilježavanje 20 godina akcije „Maestral, što je bila uvreda žrtvama iz Mrkonjić Grada. Raniji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović 2010. godine u Kristalnoj dvorani hotela „Bosna“ izabran je za ličnost godine u izboru „Nezavisnih novina“ Dodikovog dugogodišnjeg medijskog pokrovitelja Željka Kopanje. Teško je ne sjetiti se Tuđmanovog obećanja da će 90-ih popiti kafu u hotelu „Bosna“ u Banjoj Luci.

Dodik je gradio autoputeve kojima je povezao hrvatske teritorije u Srednjoj Bosni sa Hrvatskom. Najavljivao je i autoput do Mliništa, umjesto da je gradio putne komunikacije prema Beogradu, koje bi bile „kičma Republike Srpske“. Da li su i tome prepreka hrvatski interesi, jer veliki broj građana zapadnog dijela Srpske koristi hrvatske autoputeve prema Beogradu? Slično se tvrdi i za opstrukciju rada aerodroma u Mahovljanima, jer bi „low cost“ letovi iz Banje Luke prema evropskim destinacijama značajno smanjili promet aerodroma „Pleso“.

Gostujući u emisiji Radio televizije Srbije „Da, možda ne“ hrvatski novinar i publicista Domagoj Margetić otvoreno je optužio Dodika za političku trgovinu srpskim žrtvama u Mrkonjić Gradu, dovodeći to u vezu s Dodikovim političkim kalkulacijama s hrvatskim ministrom odbrane Antom Kotromanovićem. Činjenica je da nema procesuiranja za zločine ratnih komandanata i pripadnika jedinica iz Hrvatske, ali i da je Dodik 2014. „zaslugom za narod“ odlikovao baš Kotromanovića, jednog od komandanata u operacijama „Maestral“ i „Južni potez“. Iz Dodikovog kabineta su objašnjavali kako nije odlikovan Kotromanović, već je odlikovao eskadrilu hrvatskih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zbog pomoći poplavljenim područjima u Srpskoj, te da je nesporazum nastao zato što u dopisu piše „n.r. ministru obrane“.

Čini se da Dodiku nisu strani poslovi ni sa haškim optuženikom, hrvatskim generalom Ivanom Čermakom, pomoćnikom ministra odbrane Hrvatske u periodu od 1991. do 1993. godine. Čermakova naftna kompanija „Crodux“ će, prema protokolu potpisanom između Vlada Hrvatske i Republike Srpske oktobra 2017. godine, godišnje Rafineriji Brod isporučivati 70000 m3 gasa u narednih 10 godina, a vrijednost poslova na godišnjem nivou iznosi oko 40 miliona KM. Prema pisanju „Slobodne Bosne“ Vlada Milorada Dodika je još 2007. godine sa „eskrou“ računa od prodaje „Telekoma Srpske“ na ime sumnjivih dugova platila više od 100 miliona dolara sumnjivih dugova „Rafinerije Brod“, od čega je 9 miliona dolara plaćeno zagrebačkoj firmi „Tifon“ u vlasništvu Ivana Čermaka, koji je samo mjesec dana kasnije firmu prodao mađarskom „MOL“-u.

Slično tome, Vlada Milorada Dodika isplatila je na osnovu vansudskog poravnanja 11 miliona KM na ime odštete firmi „Zmijanje plast“ Dragana Čičića, prijeratnog sekretara u Sekretarijatu za finansije SO Petrinja, a kasnije člana JUL-a Mire Marković. Novac je isplaćen na račun Čičićevog advokata, a ne njegovih firmi, čime mu je omogućeno da izbjegne plaćanje duga radnicima i Poreskoj upravi RS. Čičićevo preduzeće u medijima se dovodi u vezu i s nenaplativim kreditima „Kristal banke“ iz vremena prve Vlade Milorada Dodika. Čičića se u poslovne visine vinuo zahvaljujući Borislavu Mikeliću, dugogodišnjem direktoru mesnije industrije „Gavrilović“. Stoga i ne čudi da je Čičić kupio mesnu industriju u Brčkom u procesu privatizacije.

Veze Dodika i Mikelića datiraju još iz ratnih vremena, kad je Mikelić kontrolisao promet robe od Srbije prema Srpskoj, Republici Srpskoj Krajini i Cazinskoj Krajini. Dodik je u predvečerje rata kupio robnu kuću „Zora“ u Laktašima, preimenovao je u „Igokea“-u, da bi je početkom rata koristio kao skladište robe koju je (vjerovatno kao povlašteni distributer) prometovao prema Cazinskoj Krajini, te su žene, utovarajući i istovarajući kartone s uljem iz Srbije, proklinjale Mikelića i Bihać. Mikelić je bio čovjek od biznisa, pa je ubrzo po preuzimanju Vlade RSK otpočeo razgovore o prometu robe i otvaranju auto-puta Beograd – Zagreb. Prepreka je bila autonomna regija Zapadna Slavonija, ali veoma brzo neutralisana. Slično Mikeliću, i Dodik – čovjek od biznisa, baš u vrijeme operacije „Bljesak“ maja 1995. godine odlazi u Peruđu na razgovore sa Sejfudinom Tokićem o formiranju alternativne Vlade po okončanju rata.

Mikelić je septembra 2002. godine posredovao sastanku Dušana Spasojevića – Šiptara i Milorada Ulemeka – Legije s generalom Acom Tomićem, šefom Vojne bezbjednosti Srbije, te su i Tomić i Mikelić pritvarani tokom operacije „Sablja“. „INA“, „Gavrilović“, „Agrokomerc“, „Zagrebačka banka“, „Tvornica duhana Rovinj“ bile su pod kontrolom KOS-a, te ne čudi ponašanje ni Mikelića ni Abdića tokom rata, kao ni Dodikov nadimak „Mile Ronhil“. Iz izjave koju je Dodik dao inspektorima Finansijske policije i Republičke tržišne inspekcije Marinku Bašiću i Milošu Ajderu jasno je da su mu oduzeta dva šlepera cigareta iz Robnih rezervi RSK koje je u Srpsku uvozio iz RSK novembra 1994. godine. Očigledno da je tih godina Dodik bio povlašteni distributer, jer je iste godine imao probleme da iz Makedonije u Srpsku uveze „vek“ i „kratki partner“.

Hrvatski mediji dovode Dodika u vezu s Vanjom (Mike) Špiljkom, bivšim rukovodiocem „INA“-e koji je 90-ih smatran glavnim oficirom za vezu između Miloševića i Tuđmana, a smatra se da upravo Špiljak stoji iza Čermaka. Prema pisanju „Večernjeg lista“ Špiljkova firma „Mitan Handels AG“, sa sjedištem u Cirihu, 2004. godine „INA“-i prodaje 9,7% udjela u banjalučkom „Krajinapetrolu“ za nešto manje od 2 miliona KM. U tekstu naslova „Čija je INA u Republici Srpskoj“ sarajevski list „BH dani“ navode da je protokol o poslovno-tehničkoj saradnji Špiljkove firme i „Krajinapetrol“-a potpisan u vrijeme prve Vlade Milorada Dodika 1998. godine, te da je tada Špiljak na sastanke s vlastima Srpske dolazio po ovlaštenjima Hrvoja Šarinića, tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora INA-e. Zagrebačko predstavništvo Špiljkove firme 1999. godine osniva „off shore” kompanija s Britanskih Djevičanskih Ostrva „Mitan International Ltd”.

Prema pisanju hrvatskog portala dnevno.hr, Špiljak je vlasnik i ciriške kompanije „Daccomet AG“ koja upravlja fabrikom namještaja „Standard“ u Prnjavoru, koja proizvodi isključivo za skandinavsku „Ikeu“, a direktor je izvjesni Edin Dacić iz Ciriha, kojeg smo 2018. mogli vidjeti na RTRS u ulozi uspješnog privrednika. Predsjednik Skupštine Standarda bio je Slavko Malobabić, prvi čovjek KOS-ovih operacija „Labrador“ i „Opera“ 1991. godine u Zagrebu, koga je 1985. za svog specijalnog savjetnika u CK SKH imenovao Vanjin otac Mika Špiljak. Malobabićev mlađi sin Veliša postao je savjetnik Predsjednika Skupštine grada Banja Luka Zorana Talića, neposredno nakon što je Talić napustio PDP i postao dio vladajuće većine na čelu sa SNSD Milorada Dodika.

Prema tvrdnjama jednog od značajnijih srpskih vojnih bezbjednjaka iz prethodnog rata, Dodikova prohrvatska politika se može objasniti činjenicom da je vrbovan za hrvatsko krilo KOS-a još u vremenu kad je prodavao paprike na pijaci u Zagrebu, no tu informaciju je teško provjeriti. Ipak, Dodikovi biznis i politički putevi daju nam za pravo i da povjerujemo u takvu jednu tvrdnju.

Zanimljivo da je Dodikov povlašteni distributer mazuta za banjalučku „Toplanu“ u vrijeme drugog Dodikovog premijerskog mandata postaje firma „Higat“ iz Graca, vlasništvo Milorada Mihajlovića – Miće, čovjeka koga Hrvoje Šarinić u knjizi „Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem“ opisuje kao glavnog Karadžićevog pregovarača sa Vladom Hrvatske. Mihajlovića u filmu „Pad Krajine“ hrvatski brigadir Dušan Viro optužuje da je u Gracu tokom rata imao sastanke s predstavnicima hrvatske Vlade, te da je marta 1993. tražio pomoć od Tuđmana u nafti i novcu u zamjenu za pasivnost vojnih snaga Srpske pri Tuđmanovom zauzimanju Krajine. Mihajlović se nije pojavljivao u javnosti sve do pobjede SNSD-a 2010. godine, kada se pojavljuje sa šampanjcem u ruci u izbornom štabu SNSD-a u društvu Milorada Dodika i Nebojše Radmanovića na naslovnoj strani dnevnog lista „Pres RS“. Jedanaest godina Mihajlović je isporučivao „Toplani“ u Banjoj Luci mazut koji je kupovao u „Rafineriji Brod“, ali i od hrvatske „INA“-e. Prema pisanju portala energetikars.com samo 2008. godine „Toplani“ je prodao 9,7 hiljada tona mazuta iz „INA“-e sa visokim sadržajem sumpora, koji je uvezao bez odgovarajuće dozvole Ministarstva spoljne trgovine BiH. Toplana je mazut Mihajlovićevoj firmi plaćala 1540 KM po toni, što je 324 KM skuplje nego da je nabavljala od Rafinerije u Brodu, što znači da su građani više od 8 miliona skuplje plaćali mazut nego da je nabavljan od Rafinerije.

Nakon lokalnih izbora 2016. godine Mihajlovićev „Higat“ se izbacuje iz igre, prelazi se na drvnu sječku pod izgovorom da Srpska obiluje šumom, da je drvo mnogo jeftiniji energent, a zatim se kao dobavljač pojavljuje firma „Forest“ iz Jastrebarskog u Hrvatskoj.

Slično je i sa drugim trgovcem energentima, Vukom Hamovićem, sinom generala Rade Hamovića, po majčinoj liniji takođe vezanom za Hrvatsku, koji je dobio koncesiju na izgradnju „Termoelektrane Stanari“, ali prema pisanju „Jutarnjeg lista“ vode se pregovori o prodaji termoelektrane „Hrvatskoj elektroprivredi“.

Dodik se otvoreno zadnjih godina zbližio s hrvatskim liderom Čovićem i otvoreno se zalaže za „treći“ hrvatski entitet. Dodik je već s Čovićem i Sulejmanom Tihićem potpisao 2009. godine Prudski sporazum, koji podrazumijeva i teritorijalnu reorganizaciju BiH, s pravom smo zabrinuti nakon Čovićevih izjava da bi treći entitet obuhvatao i Posavinu. Ovdje bismo mogli reći da je Dodik doslijedan, jer je i 1993. godine jedini u NSRS glasao za Vens-Ovenov plan, kojim teritorija Srpske nije imala kontinuitet, već bila sastavljena od enklava.

Nekadašnja potpredsjednica SNSD-a, danas predsjednica aktiva žena te stranke Nada Tešanović, učestvovala je marta 2015. godine u radu konstitutivnog saziva Hrvatskog Narodnog Sabora BiH i glasala za Deklaraciju koja zagovara ustavno i administrativno – teritorijalno preuređenje BiH.

Jedan od SNSD ideologa, dugogodišnji gensek stranke Rajko Vasić na svom blogu „Samostalnost Srpske“ 1.10.2013. piše:
„Ja, kadgod, putujući kroz Federaciju, prijeđem na hrvatsku teritoriju, javim ženi Evo me na slobodnoj teritoriji.“
Slutimo da Vasić slobodnom teritorijom smatra i Prebilovce. Slobodom od koga?

Slično Dodiku, Vasiću i Tešanovićevoj, trećim entitetom još 2010. godine otvoreno se oduševljavao i član Glavnog odbora i Političkog savjeta SNSD Srđan Mazalica. Na fejsbuk zidu urednika hrvatskog portala poskok.info Ivana Šušnjara, kolumnisti poznatijem pod imenom Nikola Zirdum, Mazalica kliče:

„Treći, put ka BH sreći...“
„Naprijed Treći, Prvo Treći, Moj dom Treći, Treći zauvijek!
„Tresla se Herceg-Srpska, rodio se miš...“
„Dodikovi Srbi su glasove dali Borjani Krišto, a ne HDZ-u, jer su za kantonalne, federalnu i parlamentarnu skupštinu glasali za SNSD.“

Ne samo da se SNSD visoki dužnosnici, isti oni koji su prećutali kad je Dodik aminovao eksteritorijalizaciju Brčko distrikta iz sastava Srpske, svesrdno zalažu za hrvatski entitet i otvaranje „Pandorine kutije“ izmjenom „Dejtonskog sporazuma“, već se otvoreno druže sa saveznicima iz „Herceg-Bosne“:

„Bio mi (Tvrtko Milović) je u petak ovdje u BL, svratio malo na slobodnu teritoriju na putu do Zagreba…“ (Srđan Mazalica)
Poput Milovića, u Banju Luku sve češće dolazi i nekada „probosanski“ Hrvat, novinar Mato Đaković, kome je Dodik poklonio udarni termin na nacionalnoj televiziji. Nije jasno kako se tu našao i nekadašnji borac tzv. ARBiH Veselin Gatalo. Možda zato što je ratovao i u hrvatskim jedinicama. Gatalo je 7. februara 2015. u autorskoj emisiji „Ljudovanje“ na RTRS-u ugostio hrvatskog književnika Predraga Raosa, koji u emisiju donosi gusle s grbom NDH i kaže:

„Evo vam gusle s ustaškim grbom. Takve su mi kupili.“

Treba li reći da je Dodiku nabliži vladika ekumenista Mladen Durić, vladika Grigorije, koji čak sam sebe nazva biskupom, a u više navrata organizovao je zajedničke molitve s dubrovačkim katoličkim klerom, pa i padao na koljena u katedrali u Dubrovniku?

S obzirom na sve navedeno, ali i činjenicu da je rezultat Dodikove „prohrvatske“ politike prevođenje trećine stanovništva u Dodikove podanike (da bi opstali u Srpskoj) , protjerivanje trećine stanovništva u Njemačku i Sloveniju (da bi uopšte preživjeli) i ubijanje trećine stanovništva siromaštvom (bez hrane i lijekova), možda bismo mogli i povjerovati hrvatskom generalu Ljubi Ćesiću Rojsu i pisanju „Slobodne Dalmacije“ da je Dodik Hrvat. I ako nije, isto nam je.

Više...

Incko: Izborna stvarnost Bosne i Hercegovine

Nacionalisti na Balkanu nisu patriote i ne mogu biti pouzdani partneri u težnji da regija i cijeli kontinent postanu bolje mjesto. Oni rade protiv nas

Piše: Valentin Incko

Građani Bosne i Hercegovine na izbore će izaći 7. oktobra. Predizborna kampanja za sada je u velikoj mjeri razočaravajuća, budući da praktično nije bilo razgovora niti debate o pitanjima koja su zaista važna za građane BiH, kao što su ekonomija i vladavina prava. Brojne političke stranke, a posebno najveća politička stranka u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, i dalje koriste nacionalističku retoriku podjela kako bi privukle birače.

Međutim, ne izaziva zabrinutost samo neodgovorna retorika nego i uporna nacionalistička politika nekih političara. Oni koji se sjećaju devedesetih još uvijek pamte razaranja koja je takav nacionalizam donio Balkanu, a posebno Bosni i Hercegovini. Još uvijek se sjećamo rijeke izbjeglica koje su bježale pred nasiljem i tražile sigurnost diljem Evrope, posebno u susjednim zemljama, uključujući i Austriju. Ukoliko bi nacionalisti u Bosni i Hercegovini izazvali nove političke krize, izazovi pred kojima bi se našla Evropa – koja se već teško nosi sa migrantskom krizom – bili bi još veći.

Ovih dana, nacionalistički političari teže da ponište reforme postignute nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Pri tome rade ne samo protiv interesa građana Bosne i Hercegovine nego i interesa brojnih evropskih zemalja, koje žele da se ta zemlja i regija uspješno nose sa savremenim izazovima ilegalnih migracija, prekograničnog organiziranog kriminala i drugim pitanjima. Drugim riječima, nacionalisti na Balkanu nisu patriote i ne mogu biti pouzdani partneri u težnji da regija i cijeli kontinent postanu bolje mjesto. Oni rade protiv nas.

Ono što je najvažnije jeste da je politika nacionalizma i podjele iznevjerila mnoge građane Bosne i Hercegovine. I zaista, bez obzira što većina ljudi i dalje glasa za iste stranke koje su zemlju i dovele u stanje blokade, istovremeno mnogi napuštaju ovu zemlju zbog frustracija – posebno mladi – oko 20.000 godišnje. Oni su izgubili nadu da će se stvari u Bosni i Hercegovini ikada promijeniti nabolje. Njima nedostaje politička stabilnost, vladavina prava, izgledi za posao, pouzdana infrastruktura, kvalitetno zdravstvo i mnogo drugih stvari koje mi Evropljani često uzimamo zdravo za gotovo. Naravno, političari velikim dijelom izbjegavaju odgovornost za emigraciju najboljih i najpametnijih ljudi iz ove zemlje, ali jasno je da je krivica na onima koji sprečavaju efikasno i uspješno funkcioniranje države, istovremeno se skrivajući iza nacionalističke retorike.

Od početka kampanje sam poticao građane da iskoriste svoje građansko pravo i izađu na izbore. Ohrabrivao sam građane da razmisle o stvarnim pitanjima koja se tiču njihove budućnosti i budućnosti njihove djece prije nego što u oktobru daju svoj glas. A građane BiH koji žive u inostranstvu bih upitao: šta ih je natjeralo da odluče da napuste zemlju? I šta bi se trebalo poboljšati da se vrate nazad?

Iskreno se nadam da će svaki građanin u zemlji i u inostranstvu ozbiljno izvagati posljedice svoga glasanja i glasati za pozitivnu budućnost i prosperitetnu, stabilnu i jednostavno “normalnu” Bosnu i Hercegovinu.

Više...

Vrijeme je da Dodik vrati Snježaninoj maćehi ogledalce

  • Objavljeno u Autori

Definitivno, radi se o manijakalnom lažovu ekstra klase, dvoglasu bolesnog razuma, istovremeno i tiraninu i bjedohuškaču, koji uvijek zaprijeti bijedom kada se pomenu riječi ISTINA I PRAVDA.

OTKROVENJE

U početku bijaše zemlja bez obličja i bijaše tama nad bezdanom.                                                         
I reče Mile: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I odvoji Mile svjetlost od tame i nazva Mile svjetlost – Naši, a tamu nazva – Njihovi. I pohitaše Naši, osokoljeni visoko podignutom glavom Predsjednika, izbrisaše Njihove i uramiše poslušne i pokvarene.

Nereciklirani Predsjednik upravlja daljinskim i pobjedonosno grmi da krize nema i o tome neće da čuje ni jednu jedinu riječ. Za Predsjednika svih predsjednika, koji ima kontrolu nad svim i svačim, krizu su izmislili oni Njihovi, one neznalice i zlurado nedorasli kritičari. Po njemu, ovaj prokleti narod ništa ne valja. Za njega su svi koji nisu Naši, nesposobna i neproduktivna stoka, beskorisna masa kojoj će on, bez stida i srama, iznova, patetičnim glasom, pričati, da počinje ljepše sutra. Kaže nam da nemamo izbora, jer su oni drugi još gori. Možda i jesu.

Baš zato vjerujem da svakoga dana i u svakoj prilici, moramo da tražimo odgovor zašto su Naši toliko bahati, zašto nas potcjenjuju i zašto vjeruju da to može proći nekažnjeno. Kažem "bahatost", jer ta riječ sublimira sve ono što danas jesu naši vlastodršci. Nisu u pitanju ni neprofesionalnost, ni neodgovornost i korumpiranost, uz malo dobre volje ponešto se može naučiti, sa tim se mora boriti. To je, na prvom mjestu, odsustvo svakog osjećaja da smo mi građani ti kojima oni treba da polože račune. Već godinama, svojim primjerom daju za pravo definiciji po kojoj je politika vještina laganja.

Priželjkuju društvo bez ideala, iritira ih sve što je logično, dominira populizam, kao i želja za vlašću, po svaku cijenu. Nikada nije toliko ljudi dovedeno  u stanje bezizlaza, bez nade da će biti bolje. Nikada nije bila ovolika razlika između Naših – bogatih i Njihovih – siromašnih. Piju nam krv na slamčicu.

PAMET, PONOS I PRAVDA ZA DAVIDA

Nisam toliko dobar sa našim voljenim Milencetom, ali volio bih ga pitati zašto se sve više ponaša kao slon u staklenoj bašti, ispoljava ličnu kapricioznost, neodmjerenost,  često i osionost. Moralnu snagu vrijednosti je dobro natempirao, mršti se i uzdiše, kao da je prebacio trudnoću, važno klima glavom, nišaneći eventualne neistomišljenike.

Definitivno, radi se o manijakalnom lažovu ekstra klase, dvoglasu bolesnog razuma, istovremeno i tiraninu i bjedohuškaču, koji uvijek zaprijeti bijedom kada se pomenu riječi ISTINA I PRAVDA.

Moguće je da Predsjednik nije bio pri sebi, ne bi bilo prvi put, ali njegova izjava: "Šta hoće Davor Dragičević? Ubili mu jedno dijete, ima još dvoje. Nek’ zapali slavsku svijeću, nek’ slavi slavu, nek’ pije, nek’ se veseli", je sve normalne ljude zalijepila za zid i stvorila mučninu sa konstantnim nagonom za povraćanje.

Nije ljudski vrijeđati i omalovažavati hrabrog oca Davora i ponosnu majku Suzanu, grupu Pravda za Davida i sve čestite ljude sa Trga Pravde, jer On bi trebao biti i njihov predsjednik. Ali, nažalost nije. On je pravi prototip čovjeka koji je vrsta ovdašnjeg zlobnog simbola netolerancije prema svemu što njegov jednostavni mentalni sklop prepoznaje  kao ideološkog neprijatelja.

Umjesto da dođe na Trg, među svoj narod, njegov ton je svađalački, a stav arogantan i ucjenjivački, bez odgovornosti za mnogobrojne brljotine koje su On i njegovi pokvareni pravosudni smradovi do sada napravili. Lista njihovih muljaža je tolika da pomalo postaje njegov zaštitni znak, dio njegove prirode i On ne može da se promijeni, jer ne zna.

Krajnje je vrijeme da naš Predsjednik vrati Snježaninoj maćehi njeno ogledalce i suoči se sa stvarnošću.

P.S.

Pazi Lemi, motikom kad tučeš - jer ponekad deblji kraj izvučeš.                                  
Upotrijebi mozak mjesto malja. Um caruje, snaga klade valja!

Više...

Tuđa ruka svrab ne češe

  • Objavljeno u Autori

Čekajući da nas pripuste, odnosno da se reformišu i dublje integrišu, bolje bi bilo da gledamo svoja posla i konačno nešto napravimo od ove države. Najblaže rečeno je degutantno, da ne kažem da je zločin protiv čovečnosti stalno držanje ratnih tenzija ovom sluđenom i siromašnom narodu.

Neki dan se prepisujem sa drugarom sa Kosova, inače Albancem, ako je to uopšte bitno, pa dobijem potpuno isto pitanje koje i mi sebi ovde postavljamo: “Šta smo mi to zgrešili ili šta je to u vazduhu da glasamo uvek za iste i da nam se uvek isto dešava?” Povod je bilo odgađanje uvođenja carine od 17 odsto na mleko iz Bosne i Hercegovine. Niti on može u BiH, iako je studirao ovde nekad, a još uvek o ovoj državi govori kao o svojoj, niti mogu privrednici bez bolne i neizvesne administrativne procedure.

Vizna liberalizacija je još uvek misaona imenica dok se zaklinjemo u Evropu i sve moguće konvencije o ljudskim pravima, pa i slobodi kretanja. Ne možeš ovamo, ali mleko može.

Naravno, dok ovo pišem, zamišljam već komentare Srba kako nisam napisala Kosovo i Metohija, već samo Kosovo. Nema, sine, ovde života dok moraš paziti na svaku reč pred onima koji u eter puštaju takvu retoriku, takve gadosti da se svaki dan stomak prevrće više puta. Eto ti sad i posebne sednice na zahtev Kluba SNSD-a zbog, kako rekoše, ratnohuškačke retorike Bakira Izetbegovića. Zašto nije bilo ranijih sednica kad se SNSD obrušavao na sve i svakog, ne treba ni da se pitam. Valjda sa ovom posebnom sednicom nećemo pitati zašto su protiv elektronskog glasanja na izborima, zašto se krije kako je ubijen David, a zaboravićemo i silna zaduženja ili činjenicu kako su usvojene izmene Zakona o akcizama i zašto sada padaju prihodi od njih.

Reče Bizmark davno: “Zakoni su nalik na kobasice. Bolje bi bilo da ne vidite kako se donose”. Nažalost, mi donekle i gledamo, samo brzo zaboravimo šta je u tu akciznu kobasicu strpano, a ima i slatkog i slanog i ljutog i otpada. Najviše otpada, iako se na kraju začinilo kolačima.

Pa onda dođemo i do Izveštaja o napretku BiH na putu ka EU. Izgleda da smo napredovali sve dok te puste akcize nisu usvojene, krediti se nauzimali, a sad opet ništa od impesioniranosti. Sad više nije ni važno da se šminkamo. Kreditno smo se udali, namete povećali.

Francuski predsednik Macron reče da nije vreme za proširenje EU dok se ona dublje ne integriše i provedu reforme. Ničim ili nečim izazvano, odmah mi pade na pamet Savez Evrope ili Sveta alijansa, formirana nakon poraza Napoleona 1815. godine. Evropski kraljevi su formirali novi diplomatski klub kako bi bili sigurni da Francuska nikada neće postati sila, pa su tako krajnji desničari prekrojili mapu Evrope. Naglašavam: krajnji desničari. Pripremili su teren nacionalističkim pobunama i omogućili stvaranje Nemačke i Italije, a na red su prvo došli susedi, Belgija i Holandija, koje su spojene u jedno, Ujedinjeno Kraljevstvo Holandije, iako belgijski Valonci i holandski Flamanci nisu imali ništa zajedničko. Poljska je maltretirana stotinu godina, jer je veći deo zemlje dodeljen Rusiji kao nagrada za pomoć u ratu protiv Napoleona, a dobili su i Finsku od Švedske, pa pošto je Švedska izgubila Finsku, od Norveške je dobila Dansku. Ujedinjeno Kraljevstvo Holandije je postojalo jedno 15 godina, Rusi se brutalno obračunali sa Poljacima, Finci su proglasili čim pre nezavisnost, a Norveška se 1905. mirnim putem odvojila od Švedske.

Evo nama krajnje desnice opet na političkoj sceni ne samo Evrope.

Koje i kakve reforme treba da očekujemo u EU da bi nas pripustili tamo? Treba li, valjda, i mi da se reformišemo i integrišemo u BiH da bismo ušli u reformisanu i integrisanu EU? Tuđa ruka svrab ne češe, pa neće pomoći ni ruka EU ako vlastita ne locira odakle svrab i kako sa njim.

Čekajući da nas pripuste, odnosno da se reformišu i dublje integrišu, bolje bi bilo da gledamo svoja posla i konačno nešto napravimo od ove države. Najblaže rečeno je degutantno, da ne kažem da je zločin protiv čovečnosti stalno držanje ratnih tenzija ovom sluđenom i siromašnom narodu. I susedi obnavljaju naoružanje, ministar inostranih poslova Srbije izjavio da se Srbija sprema za treći svetski rat, Šešelj palio hrvatsku zastavu u Skupštini Srbije, Hrvatska otišla krajnje desno sve za dom spremna i jedva usvojivši benignu Istanbulsku konvenciju, a mi slikamo Wigemarka kako ministru Bevandi uručuje nekakav izveštaj, o kojem bi prosečni stanovnik mogao da kaže samo jedno: lošije živi nego prošle godine, a daleko lošije nego, na primer, pre 10 godina.

Kažem prosečni stanovnik, jer znamo ko se na naše oči bogati, a to su upravo samoproglašeni zaštitnici svojih naroda. I konsultanti u nazovireformama, da ne zaboravim.

Ni u pisanom obliku nema, a kamoli na delu, da široka informisanost donosi poštovanje zakona i harmonizaciju društva. Nikad više medija svih vrsta i oblika, a nikad manje informisanosti. Jer, pravo na istinu se svelo na zadati politički kurs, na 100 ili više maraka ispod stola da se proturi koješta, a veće sume imaju svoj rok trajanja, posle čega ako se ne plati opet, ide upozorenje u vidu obljuvavanja. Plati, baćo, pa će istina izgledati kako ti hoćeš! Čast izuzecima, a jako ih je malo i slab im je tiraž.

Niko nas nije još ni učio, ni naučio da volimo istinu. Valjda to u projektima nema, pa valja sačekati da se EU reformiše i integriše, a možda tu bude i istine.

DANI, april. 2018.

Više...

Ako hoćeš da pljuneš, pljuni u šake!

  • Objavljeno u Autori

Ima u ovoj zemlji zalazećeg sunca još ljudi kojima mozak nečem služi.

Ako isključiš mozak i samo slušaš šta poručuju kreatori ekonomske politike na vlasti, nije Japan Zemlja izlazećeg sunca, već Bosna i Hercegovina, s tim da ponekad više izlazi u Federaciji, a nekad u Republici Srpskoj. Samo još da se odlučimo kome sunce više sija, a ni govora više nema o onoj Šantićevoj da ostajte ovde jer sunce tuđeg neba ne greje kao ovo ovde. Sine, ne da greje, već i ovamo šalje. Htedoh ovim reći da ono malo rasta BDP-a nije rezultat rasta proizvodnje, već doznaka iz inostranstva. Provereno.

To zapošljava, to reformiše, to se evropeizira, to će pravna država od ponedeljka, ujedinjenje levice od utorka, to do petka već stavljamo na dnevni red da se i radno vreme skrati. Onoga dana kad se ne formira jedna politička partija i ministar sigurnosti ne održi pres-konferenciju, ja se malo zabrinem za demokratiju, ali tu je uvek diskusija o izmeni Izbornog zakona da me smiri da je stanje redovno. Ako mi daljinac kojim slučajem zaluta na partijske medije, pa vidim da bi savršenstvo bilo postignuto samo da ukinemo tanjušnu opoziciju, pomislim i da ako im onako tanjušna smeta, znači da su i oni iste takve snage ako bi im se smakli mediji, budžet i policija.

Naravno, što više (socijal)demokratije, naroda, pravde, ujedinjenja, građanskog, uspeha, zajednice, Evrope, nezavisnosti, budućnosti u imenima stranaka, to je svega toga manje u stvarnosti, odnosno državi. Osim fronta ili fronte. Frontalno se pljujemo: i naše, i vaše.

I volimo da se poredimo sa vaskolikim svetom! Ali samo kada je u pitanju svetska ekonomska kriza (sic!) i nivo zaduženosti procentualno izražen u odnosu na bruto domaći proizvod. Tu saslušam toliko gluposti da me ne čudi, onda, što smo najsiromašniji, najnepismeniji, nakorumpiraniji, najkomplikovaniji.

Samo da ponovim: naučite šta je Mastrihtski sporazum i zašto je stavljena granica od 60 odsto BDP-a zaduženosti i zašto se ne poštuje. Nije isto kad je u pitanju Nemačka sa trgovinskim i budžetskim suficitom i BiH sa budžetskim i trgovinskim deficitom, deficitom stručnosti, inovativnosti i obrazovanja. Za zemlje u razvoju, a po istraživanjima i radovima upravo ekonomista MMF-a, to je maksimum 35 posto, iznimno 40 posto, što je kod nas premašeno ihajhaj! I naravno da će na kraju i MMF i EBRD i EIB i Svetska banka reći da nije njihovo da vode našu ekonomsku politiku. Već viđeno, samo ovde nikad naučeno.

Nebuloza tipa da je Japan zadužen 200 posto svog BDP-a, pa može i BiH, prenebregava gde je Japan u tehnološkom razvoju i izvozu, a gde smo mi, cmizdravi jadnici, koji hiperproduktivnost imaju samo u formiranju političkih partija, kandidata i sejanja mržnje umesto pšenice.

Japan ima 17 posto površine pogodne za obradu od svoja 337,3 kvadratna kilometara i 127 miliona stanovnika. Ovih 17 posto površine podmiruje potrebe 75 posto stanovništva, iako četiri petine žive u gradovima. Da je Japancima Glamoč ili Drvar, već bi i metro vozio do Trebinja i Širokog, jer je to pitomina u odnosu na 80 posto planinskih masiva od ukupne površine i 70 aktivnih vulkana. Dvadeset posto stanovništva ima visoku stručnu spremu!

Ne obiluje sirovinama, kao i energijom, ali ima čime da ih kupi. To za ove što pričaju o energetskoj suverenosti, a nema pas za šta da ih ujede. Treći su u svetu i po nominalnom BDP-u i po paritetu kupovne moći, a četvrti svetski izvoznik.

Elem, zato je priča o tome kako je BiH zemlja izašla iz rata dotužila i Bogu i narodu, jer 23 godine neki još iz rata ne izlaze, koliko im je profitabilno da na toj priči jašu. Japan je bio potpuno, ali potpuno devastiran u Drugom svetskom ratu. Kamen na kamenu ostao nije nakon atomskih bombi. Kod nas kamen na kamenu ostati neće od pljačke svega onoga što je stvoreno od tog Drugog svetskog rata do 1992., a onda nastavljeno kad su lopovi preuzeli i obnovu. To što mi sami sebi možemo da uradimo, ne može ni atomska bomba.

Nijedan Japanac neće propustiti da kaže sa rezignacijom da su im Amerikanci nametnuli i Ustav, ako već stalno i mi potenciramo Dayton i naš Ustav. Kažu, nisu otvoreni prema strancima. Mi samo ako ima kredita ili kakvog procenta.

Šta je naravoučenije?

Kad nisi siguran šta da uradiš, kojim ekonomskim putem da kreneš ili kopiraj Japanca ili pitaj šta radi Bosanac ili Hercegovac, pa uradi obratno. Dok će Japanac s ponosom govoriti da je Osaka, na primer, kompletno sagrađena posle rata (više od tri miliona stanovnika danas), mi ćemo tuliti i dalje o tome kako smo država izašla iz rata i to je opravdanje čak i za bezočnu krađu i ogavnu količinu neznanja i bahatosti. Svaki put kad Željka Cvijanović Faktički Dakle kaže kako je Republika Srpska lider razvoja, jedan Japanac registruje inovaciju, a svaki put kad se u Federaciji BiH pomene Sto Hiljada Novih Radnih Mesta, Toyota isplati jednog od svojih deset hiljada dobavljača.

Eh, kaže ona narodna da ako već hoćeš da pljuneš, pljuni u šake. Što će reći, ne pljuj oko sebe, već pljuni u šake i radi. I ne lupetaj kad ne znaš, tako ti boga. Ima u ovoj zemlji zalazećeg sunca još ljudi kojima mozak nečem služi.

DANI, mart 2018.

Više...

Kako su ubijali Boga u meni

  • Objavljeno u Autori

Naše su mržnje od papira bile nedostojne zla koje je čekalo da zakoračimo iz djetinjstva.

Nikad ga i nije bilo u strogom isposničkom licu sa ikone. Ni u strahu od kazne kada smo kasnih osamdesetih iskušavali baš sve sa pladnja ponuđenih zabrana.

Krio se ušuškan u dvorištu Milana Radmana 10, u bezbrižnosti behara najkiselije jabuke mog djetinjstva. Bio je tu, kao vruć kakao pred spavanje i Ksenijine knedle sa šljivama. U koljenima poderanim  asfaltom Matoševe 13.

Pratio me moj Bog kao knedla u grlu, dok virimo iz drugog haustora na Marjana Beneša, šampiona. Bivao u mojim smekšanim kostima dok mi je prvi poljubac aterirao na usne u jednoj zaključanoj optičarskoj radnji Zanatskog centra. Provocirao Lidiju i mene dok čaša-duh po slovima ispisuje ime njenog budućeg muža, onoga jutra kada smo odlučile da cijelu sedmicu bježimo iz škole.

Naše su mržnje od papira bile nedostojne zla koje je čekalo da zakoračimo iz djetinjstva.

Otpravnik voza Študgart – Kardeljevo dunuo je u pištaljku i za oko pet sati život se nastavio u gradu krajnosti, u Đure Đakovića 45. Boga još uvijek nismo potrošili.

Tajne djevojačke šaputao je iz Gazi Husrev-begove medrese, a one bi rastjerale golubove oko sebilja.

I šizofrenija tatinog prijatelja Seje bila je dobrodušna – svađali bi se i mirili, pa zalili lozom. Pas je pojeo nove Sanjine cipele i to je bilo „zlo“ koje se pamtilo.

Ljeta '90. u gluvo popodne, na zidiću Obale poviše Miljacke, vrana je gledala zmiju kako puže po trotoaru. Nigdje nikoga na ulici.

Sejo je pročitao moju pjesmu i rekao me ocu koji me zbog nje zatvorio u kuću.   

Otrovi su se slili u grad i mali zlatari su umirali od njih.

Psi rata zarežali su, a zjenice su nam se počele skupljati. Bog je odlazio od nas.

Bujalo je oko nas i u nama kao da ne postoji sutra. 1991. smo već nastojali zaboraviti ono što se još nije ni desilo. Zaboravljali smo do kosti u Mirisu dunja, Piramidi, BB-u. Jer zlo je već bilo tu, slutnja u utrobi, režalo je.

Malo Boga ostalo je u dimu samo jedne, prve cigarete, koju mi je otac ponudio pred Skupštinom kad je zapucalo po nama. „Ne može to dugo“, riječi su koje su ljudi izgovaraju gledajući Bogu u leđa.

Ponovo voz i pisak, ali s grčem u utrobi.

12. aprila '92. na stanici u Banjaluci još nemam 22 godine a već sam starica.

U rodnom gradu Lidijin tata ispraćao ju je na autobus za Zagreb u koji će stići sedam dana kasnije, tačno na Dan Mladosti. Sa svoje 22, starica, kao i ja.

Toponime mog djetinjstva, razara mržnja. Psi rata, zapjenjeni, trgaju meso.

Umjesto jelki, Nove godine nam krase lipe okićene čituljama. Gubimo najbliže, sebe, Boga, šapućući „ne može to dugo“ između dvije granate, dvije đenaze, dva krvarenja, dva parastosa.

Iz crne rupe izbauljali smo četiri godine kasnije, mi statističke greške s mirisom truleži u nozdrvama. Za neke je skoro sve bilo gotovo, za druge kao da je tek počelo.

U ljeto '96 godine Stevo je sklonio majku i psa u sobu, i u kupatilu legao na bombu. Raznijela ga je njegova dobrota, od Boga napuštena.

I dalje smo cvilili „ne može to dugo“ - između dva panična napada, dva karcinoma, dvije zapaljene svijeće. Između dva PTSP-a, između dva djeteta koja nikada nismo rodile.

Psi tranzicije okupljali su se u čoporima, zavijajući, nikad jači.

Zgnječeni, čuvali smo djelić plamena kao zalog za život koji se morao živjeti. Opet smo učili da dišemo.

Ližući rane, gnijezdili se na ruševinama prethodnog života. Podizali bedeme oko utočišta.

Tapkali smo u mraku dok ne osjetimo tuđu toplinu. Prepoznavali se na prvi, prkosni pogled. Ispovijedali jedni drugima opore istine o gubitku i strahu.  Pokazivali ožiljke.

Bog  je ljudskost pročišćena istinom.

Pronalazili smo se po tom obrascu, budeći se kao iz anestezije.

I kao da su se ključaonice počele otključavati...život je tekao lijep i moćan i na ovom prokletom komadu zemlje u doba bijesnih pasa. Za nas nema odustajanja.

Ferhadija ponovo svijetli u noći, umirujuće, a mi dišemo istim damarom. Tu smo. Statistička greška vremena i prostora, pregolema u svom prkosu.

Iz inata lipa opet zamiriše u junu. Grad je kavez bez ljudi-oaza. S njima je to dom.

Dom je mjesto gdje te čika Ale kucne po ramenu i rastjera šejtane, pa se ukaže Bog.

I tek sada sebi dopuštamo da zaplačemo.  

Mi, preživjeli, van čopora.

Više...

Sijeci uši, krpi dupe!

  • Objavljeno u Autori

Nije čudo što je naša delegacija iz svih agencija za državnu upravu padala u nesvest tokom nedavne posete Albaniji, a neki postavljali nesuvisla pitanja.

Za dom spremni, za kalifat spremni, sprem’te se, sprem’te, odnosno država za spremnog čoveka, pa te boli uvo za sve veći dug, garancije podobnima, a i što nam je transparentnost javnih finansija (Open Budget Survey 2017) najgora u regionu sa indeksom 35. Makedonija je sa nama u grupi sa nešto malo boljom ocenom, 37. Za neupućene, raspon 21-40 se smatra niskim i jedan korak je od nepostojanja bilo kakve transparentnosti.

E, sad kako smo se reformisali sa ovom agendom, onda poštovali sve ono potpisano MMF-u, pokazuje i podatak da ovaj indeks ima silazni trend. Na tabelu su nas uvrstili 2008. i indeks je iznosio 44, pa onda opet 2010. bio 44, one 2012. godine čak 50, a 2015. pad na 43 i zadnji u 2017. samo 35. Maksimalno je 100, naravno. Dakle, reformska agenda nas je uspešno učinila budžetski netransparentnom državom, što znači da se friziralo, petljalo, šminkalo i ko zna šta još. Da dodam da ovaj skor čine razne stvari, pa i učešće javnosti, što je ocenjeno devetkom, ali ne onom studentskom, već kao podatak da javnosti apsolutno nema, kao ni javnosti rada.

Kako kod budžeta, tako i kod reformi, sledom logike. Jer, sve se vrti oko para, a kod nas je ekonomska politika po onoj narodnoj: “Seci uši, krpi dupe!”. Zna se i čije uši, a čije dupe.

Zadnja kolona kaže: Nezavisne finansijske institucije (da ili ne, odnosno jesu li ili nisu), pa naravno da stoji eksplicitno “ne”. Ko želi da čita, a ne da mu tumače, neka pogleda malo ovaj pregled MMF-a po članu IV i obeleži sve ono što se tiče dugova, bilo po presudama, bilo dobavljačima, bilo zdravstva... Zapaziće da niti imaju uvid, niti entiteti imaju bilo kakav registar tih dugova. Biće, kažu. Valjda jednom kad nas više ne bude. Nema registra zaposlenih u javnoj upravi, stalno je neko tehničko odgađanje, a da ima registar dugova! Pa, grohotom se smejem!

Podsetim tako i vlast i svekoliko pučanstvo da je davne 2005. godine na moj predlog, kao ministra finansija, napravljen popis svih zaposlenih na budžetu i to bez ikakvih dodatnih sredstava ili angažovanja konsultanata i firmi sa strane, bez ikakve reformske agende, bez aranžmana sa MMF-om i bez uobičajenog pritiska. Samoinicijativno, verovali ili ne. Ovo čisto da bude potpuno jasno da nisu tehnički problemi, već vrlo personalni, da ne kažem sebični razlozi i ponovno muljanje sa brojem zaposlenih. Kakvi moratoriji na dalje zapošljavanje u javnu upravu i javna preduzeća, kakvi bakrači! Što reče ministar Bevanda nedavno na Ekonomskom forumu u Sarajevu, najbolja je plata gde je grb iznad vrata.

Nekad podsmehu izložena Albanija zaposlenje u javnom sektoru rešava tako da je to za nas nanotehnologija, u najmanju ruku. Do 15. februara svake godine se mora dostaviti plan zapošljavanja za tekuću godinu, nakon čega se raspisuju konkursi. Elektronsko je prijavljivanje, bez onih silnih overa, kopija, nadovera i izjava. Kandidati su dužni da konkurišu na sva radna mesta u okviru svoje struke. Kad se odaberu kandidati u uži izbor, obavi se testiranje, a rezultati se ne objavljuju da komisija koja obavlja razgovore sa kandidatima ne bi imala priliku da štima bodove. Najbolji mogu da biraju gde će u okviru upražnjenih radnih mesta, ostali šta im zapadne. Tek onda se dostavljaju dokumenti, što je, uostalom, uobičajeno u normalnim zemljama.

Nije čudo što je naša delegacija iz svih agencija za državnu upravu padala u nesvest tokom nedavne posete Albaniji, a neki postavljali nesuvisla pitanja.

I onda ja kriva kad tražim da se u reformski rečnik uvede izraz “navigenmarčiti se”, odnosno uzeti štagod kvalitetno da ti sve bude bolje, evropskije i impresivnije, ili “vigereforme”, kao izraz za ovakve reforme gde je za kredite gladac, a unutra jadac. I sve se bazira na pogađanju i procenama, pa i broj ljudi čije plate zavise upravo od grba iznad vrata i moći da se nametne povećanje akciza, poreza i nameta širokog spektra. Za smirivanje inostranih savesti i karijera gladac, za domaće pučanstvo, kao i uvek, jadac, sa karijernom kartom u jednom pravcu za Nemačku.

Taj podmetnuti jadac su i Askeri, Srbska čast i slične zabavne udruge nacionalnoratne orijentacije, sa posebnim osvrtom na jednakost između građanske države i kalifata, odnosno građanske države i bošnjačke tvorevine, kako se dao izraziti doktor nauka Čović. Dakle, u javnom diskursu sad pored genocidne tvorevine, imamo i bošnjačku tvorevinu, samo još ne znamo kako bi se zvala ona treća tvorevina, koju doktor Čović zagovara. Tu su za dom spremni, samo da se ozvaniči i vidimo koja je vrsta tvorevine.

Zajedno sa veronaukom, obrazovanje svesti na grupu predmeta gde će biti ponovo ONO i DSZ kao opšte nacionalna odbrana i dogranična samozaštita, sa tri varijante: SNO i DSZ, BNO i DSZ, HNO i DSZ (srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna odbrana i dogranična samozaštita). Rasklapanje puške umesto lektire, vežbe po vrškim čukama umesto ekskurzije, a nacionalne parade umesto maturske svečanosti. Diplomiraš kad napraviš “svoju” partiju, a ostale više akademske titule stičeš ako ti partija postane parlamentarna. Kako sad već ima nekih 160 aktivnih političkih partija, reklo bi se sve akademac do akademca. Ili sve moj do mojega i na kraju reforme.

DANI, februar 2018.

Više...

TINA

  • Objavljeno u Autori

Izgleda da ni vlast nema alternativu. Zašto? Pa, prvo sve za vlast, vlast ni za šta, a drugo što sudeći po snazi i jedinstvu opozicije, uz apetite, zadugo nam nema alternative ovom siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji, masovnom egzodusu evropskim drumovima (a i šire!).

Kod nas uvek ima sezona nečega što nema alternativu. Mir nije imao alternativu, pa smo se dohvatili noževa i vatrenog oružja da još uvek tragamo za mrtvima. Dejton od 1995. nema alternativu, a original sporazuma pronađen u špajzu, dok ga svako tumači kako mu padne na pamet, upotrebljava i zloupotrebljava, samo ne koristi ono dobro u njemu. Privatizacija nije imala alternativu, pa smo očerupali sve živo i mrtvo, a ovaj multietnički i multikonfesionalni soj sveže obogaćenih, a neprosvećenih i bahatih, ne da oka otvoriti. Interesantno da im je (ne)kultura ista, jezik isti, kao i istorija obogaćivanja. Reklo bi se kao jedan narod.

Reforme nikad nisu imale alternativu, posebno reforma pravosuđa kako bismo došli do nezavisnog sudstva i tužilaštva, a onda i pravne države. Takva je vladavina prava da ne znamo kad prestaje vladavina i počinje pravo. Spojeno, gotovo simbioza. I u velikoj ljubavi. Ne bi taj zagrljaj raskinulo ni pet Mektićevih presica dnevno. No, raduje me i da je u Sarajevu 13. 11. otpočela dvodnevna radionica o unapređenju saradnje tužilaštava i policije. Ne znam da li su imali pre toga kick off meeting i da li će posle toga biti brainstorminga. Za storm (oluja) sam sigurna, za brain (mozak) nisam.

Demokratizacija je bila bez alternative, sve dok nismo shvatili da nam je partokratija nad demosom. E, sad ta partokratija treba da sagradi demokratiju. Nisam pametna kako se partijski lider - autokrata pretvara u stvaraoca demokratske države i uz to reformatora sa konstantnim gubicima u državnoj kasi.
Regionalna saradnja nam je bezalternativna otkako smo se raspali. Toliko je uspešna da se svako malo referendumski potresamo, ratom pretimo, islamiste nam prebrojavaju, četnici se postrojavaju, ustaše su za dom spremne, a sve pod pokroviteljstvom susedstva u miru, ljubavi i poštovanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta mile nam države. Ne bih sada o tome kako smo prećutali sav proces oko odobravanja sredstava iz EU fondova za Pelješki most, a onda nadamo dreku busajući se u nacionalna prsa da mosta neće biti. Ili to što ne znamo kuda od Sarajeva do Beograda, a da struku niko ni upitao nije. Politika će nam reći šta je najbolje, pa u zavisnosti ko na koje glasače tipuje, tako nam se i trasa menja.

Granice nismo još overili sa svima, a Sutorina nam je pouzdan znak da ne budemo tako optimistični i opušteni kad je dogovor sa Srbijom u pitanju. Izbiće makar neka Butorina ili kakvi Gornji Prkalovci od strateškog značaja. O granicama sa Hrvatskom dovoljno je reći da se proteže u dužini od oko hiljadu kilometara, a sporno je oko pet posto granične linije. Tih pet posto ako nam ne skoči sto posto na nos, častim celu kafanu.

E, onda dođemo i na evropski put koji, gle čuda, takođe nema alternativu. Naime, Evropska unija nam poručuje već decenijama da su vrata za nas otvorena, da samo čekaju nas, da smo dobrodošli. O dobrodošlici i vratima uopšte ne sumnjam. Svaki dan po nekoliko autobusa naših sudržavljana na evropskom je putu ili preko evropskog puta ka Nemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, Americi i ostalim zemljama, koje nas podržavaju i reformišu na tom putu. Ili bar ono što preostaje da životari u državi čekajući da se ključari rajskih evropskih vrata dogovore. To je onaj naš jednorog zvani politička volja, o kojem svi pričaju, samo ga niko video nije.

A onda dođemo do evropskih vrednosti, čiji kuriri i eksponenti svakome ko upita moraju li veće akcize, na primer, i zašto ta Reformska agenda nema ni redosleda, ni balansiranosti, ni izračuna, ni pokazatelja, ama ničega, odmah kažu da je protivnik integracija, nacionalista, neevropski nastrojen, neozbiljan i gotovo šarlatan. Ista je to vrsta etiketa kao i one naše domaće da nisi autentičan Hrvat ako nisi iz HDZ-a, nisi Srbin ako pripitaš o radu srpske politike i gde su pare i nisi Bošnjak ako nazoveš dobar dan umesto selam i ako ne pustiš suzu nad jednom i jedinom nedeljivom Bosnom i Hercegovinom dok kuckaš otrovne komentare upućene “onim drugima”.

U javnom nastupu ako si u Republici Srpskoj, moraš da prisegneš na Dejton, u Federaciji na celovitu i nedeljivu državu sve podvriskujući o evropskom putu, koji nema alternativu. Jednako kao što srpski političari pričaju o demokratiji, ali tako da je za srpskim stolom i na srpskoj stolici, tako se bošnjačka politička priča o celovitoj, jednoj i jedinoj BiH prostire koliko se šestarom može okružiti oko Sarajeva, a da su kraci pod uglom od jedva 30 stepeni. Hrvatski nositelji temeljnih europskih vrijednosti, onako ugroženi, zorno dobrim delom kontrolišu finansijske tokove države, a ona preostala i preživela grupica u Republici Srpskoj valjda je za njih izgubila autentičnost u tesnoj miledraganskoj koaliciji.

Na kraju, izgleda da ni vlast nema alternativu. Zašto? Pa, prvo sve za vlast, vlast ni za šta, a drugo što sudeći po snazi i jedinstvu opozicije, uz apetite, zadugo nam nema alternative ovom siromaštvu, nezaposlenosti, korupciji, masovnom egzodusu evropskim drumovima (a i šire!).

Ah, da! Zašto TINA? Pa, tako ovi učitelji demokratije i ekonomije uče sve svoje učenike diljem sveta rečenicom: There is no alternative! Odnosno, nema alternative. Ja dodajem: za sve ono što su njihovi predlozi i copy-paste strategije uz ovako nealternativnu domaću političku elitu.

DANI, novembar 2017.

Više...

Ko je predsjednik sa najvećom platom?

  • Objavljeno u Autori

Sjećate ga se sa skupova protiv građevinske mafije u Picinom parku, ili sa skupova na kojima se kleo u Čavića. Prije toga se kleo u Ivanića. Sad se kune u Igora Radojičića.

Pitate se ko su ljudi u Republici Srpskoj koji imaju platu preko pet hiljada maraka, a plaćeni su iz budžeta, odnosno, plaćaju ih građani?!

Naravno, prvi vam na pamet padne Dodik. Predsjednik Republike. Na izborima je dobio oko 300.000 glasova. Neki će reći da tako i treba, jedan je predsjednik. Ima logike.

Ali, ima još jedan predsjednik koji ima veću platu. Dobio je na izborima 150 puta manje glasova od Dodika. Te glasove je izdao, a nagrađen je. Nije ostao istrajan u opozicionoj borbi. Slično je bilo i sa njegovim fakultetom. Upisao je državni, Pravni fakultet i vidio da treba učiti i uložiti trud da bi dobio zvanje, pa se prebaco na privatni falultet. I preko noći dobio diplomu.

Njegov (ne)rad je plaćen koliko i rad trojice hirurga. Znate li šta za ljudski život znači dobar hirurg? Ali, nema para.

Radnica u tekstilnoj industriji radi za 350 maraka. Pravimo humanitarne akcije da pomognemo višečlanim porodicama. Nema para.

Invalidima trebaju proteze. Nema para. Svaki dan cujemo da će otpuštati na Željeznicama. Nema para.

Za "našeg" predsjednika - ima. Još slušamo da hoće da postavi i gradskog menadžera.

Drugi potpredsjednik Skupštine Grada Banjaluka, predsjednik Skupštine grada, njegov šef kabineta i gradski menadžer kostaće Banjaluku oko 800.000 maraka za četiri godine mandata.

Inače, predsjednik koji ima veću platu od Dodika je Zoran Talić, predsjednik Skupštine Grada Banjaluke.

Sjećate ga se sa skupova protiv građevinske mafije u Picinom parku, ili sa skupova na kojima se kleo u Čavića. Prije toga se kleo u Ivanića. Sad se kune u Igora Radojičića. Očigledno zbog plate od 5.500 maraka.

Da li je to normalno za za bilo koje, pa i ovo naše društvo?

P.S.
Znam da mnogima smetaju moji istupi. Nekima se ne sviđa prezime, nekima se ne sviđa stranka. Lažu da sam dobio stan, auto, posao…
Neka i dalje nastave, jer i ja ću nastaviti da pričam i radim ono što sam radio zadnjih nekoliko godina. Ne odustajem kao neki. Jer, bitno je ne odustati, počevši od fakulteta pa nadalje.

Istinito

Više...

Recept za pobjedu opozicije

  • Objavljeno u Autori

Danas, nešto manje godinu dana od opštih izbora u BiH, zaista je vrijeme da opozicija promijeni način rada, djelovanja i osmisli pobjedničku strategiju i mudrom taktikom sprovede pobjednički koncept koji će u samom startu biti definisan uspjehom

Kažu da ako stalno radite na isti način postizaćete iste rezultate. Ako su ti rezultati pozitivni, onda ne morate mijenjati taktiku i strategiju, ali ako su gubitnički, onda prije svega logika nalaže da promijenite način rada, taktiku, strategije...

Možda je to najbolja dijagnoza stanja u kojem se danas nalazi opozicija u Republici Srpskoj. Danas taj uhodan, ali neuspješan način djelovanja opozicije i pripreme za opšte izbore izgleda slično kao i 2006, 2010, 2014. godine. Stranke opozicije organizuju skupštine, pišu se programi, pozicioniranje unutar partija za kandidatske statuse na poslaničkim listama i grčevita unutarstrančka bitka u kojima puca na sve strane, a pojednci nezadovoljni svojim statusima prelaze u vladajuće partije da bi tako došli do privilegija, jer 12 godina je stvarno dug period za jedan život, a kamoli političku karijeru.

Ono što karakteriše opoziciju pred svake opšte izbore je izlazak za NSRS i PSBiH u više kolona, a da zajedniče kandidate za najviše inoksne funkcije predlažu i predstavljaju javnosti u krajnjem zakonskom roku, minut do 12. Mišljena sam da je to jako loša strategija koja zbog uskostranačkih interesa završi tako da na kraju jedva dođemo i do zajedničkih kandidata u julu mjesecu, a onda je nemoguće za 60 dana organizovati ozbiljnu izbornu kampanju i poraz dođe kao nešto očekivano.

Moram da priznam da mi i ovaj put to izgleda tako jer svi znamo kad na dnevni red dođe ko će i iz koje partije biti kandidat za koju funkciju, a pogotovo imena, nastupiće haos, svađe i zahlađenje odnosa u opoziciji do proljeća izborne godine. Tad je kasno za dogovor i ko igra na tu kartu, igra za aktulnu vlast.

Prosto analizirajući izbornu statistiku od 2006. do danas taj način rada, djelovanja, strategije, unutarpartijski i međupartijski odnosi - sve to nije dalo rezultat, uz jedan izuzetak, a to je pobjeda Mladena Ivanića za srpskog člana Predsjedništva BiH, mada je i oko njegove kandidature bila čitava drama.

Danas, nešto manje godinu dana od opštih izbora u BiH, zaista je vrijeme da opozicija promijeni način rada, djelovanja i osmisli pobjedničku strategiju i mudrom taktikom sprovede pobjednički koncept koji će u samom startu biti definisan uspjehom.

Dozvoliću sebi potpuno neopravdano, ali iskreno predložim opoziciji novi pobjednički koncept i uvjeren sam da je ovo put promjene, put pobjede.
Opozicija u Republici Srpskoj, ako želi da pokrene promjene, mora da postane alternativa!

Dug je put do tog cilja i pred nama je ozbiljan, odgovoran put u kojem nema mjesta ličnim sujetama, stranačkim kompromisima da bi regionalne partijske strukture bile zadovoljene, pa tek onda na izbore.

Da bi opozicija postala alternativa i sljedeće 2018. godine pobjedila na izborima mora imati kapacitet odnosno legitimitet ostvaren na izborima i to:

1.Pobjeda kandidata opozicije za predsjednika Republike Srpske
2.Pobjeda kandidata opozicije za člana Predsjedništava BiH iz Republike Srpske
3.Broj osvojenih poslaničkih mandata iz sadašnje opozicije u NSRS mora biti najmanje 35
4.Broj osvojenih poslaničkih mandata u PSBiH mora biti najmanje 6

Ključno pitanje je kako ostvariti taj rezultat. Blic odgovor na prvu bi bio da do tog cilja opozicija ne može doći na način kako je do sada radila. Znači promjena kreće od samih sebe.

Zato bez okolišanja, a nakon više od mjesec dana ozbiljne rezultatsko-izborne analize i razgovora sa najmanje stotinjak sagovornika iz različitih starosnih, obrazovnih, teritorijalnih i partijskih struktura zaključujem i predlažem sljedeće:

1.Da opozicija izađe sa zajedničkim kandidatima za inokosne funkcije u novembru mjesecu ove godine i odmah predloži personalno kandidate za iste funkcije
2.Da opozicija usvoji odluku da na opšte izbore izađe sa zajedničkim-jedinstvenim listama za nivo NSRS i PSBiH
3.Usvoji jedinstven program za oporavak-obnovu naše otadžbine
4.Predloži alternativnu vladu RS i delegira budućeg premijera koji će imenovati tim po sektorima-ministarstvima koji će prestavljati budući ministri u ministarsvima Republike Srpske, a koji će imati za cilj sprovođenje programa (ključnih 6 do 7 resora)

Kratko da obrazložim zašto sam predložio bas ovaj koncept:

•Neophodno je godinu dana pred izbore izaći sa imenima zajedničkih kandidata za predsjednika Republike Srpske i člana Predsjedništva BiH da bi dobili jedinstvenu podršku svih opozicionih struktura i onih koji su protiv režimskih kandidata i da u ovoj vremenski dugačkoj kampanji iskomuniciraju praktično sa svim domaćinstvima u Republici Srpskoj. Nažalost, to je i moguće jer nas je sve manje i tu nema kompromisa. Teren, teren, komunikacija non-stop od dana objave kandidata za inokosne funkcije i ko to ne može, on neće biti pobjednik već kalkulant, a narodu je dosta svega pogotovo ispraznih predizbornih mitingašenja. Kandidati za ove funkcije trebaju biti isključivo oni pojedinci koji u kontinuitetu imaju dobar rejting u javnosti

•Nepohodno je da opozicija usvoji odmah u novembru odluku da na izbore ide sa jednom jedinstvenom listom za nivo NSRS i PSBiH. To je najteža odluka, ali to mora biti imperativ jer sve druge kombinacije će dovesti opoziciju u ulogu koja nije alternativna i svešće je na robovanje unutrarpartijskim ciljevima i kombinacijama, a ne brigu za promjene i zajednički rezultat. Izgovora da do toga ne dođe će biti bezbroj i svi razlozi će biti plod straha, a ne vjere onih koji ih budu saopštili

Benefiti jedne jedinstvene opozicione liste su ogromne! Pod broj jedan postajemo jasni i odlučni prema svakom građanu/biraču u RS u mnoštvu partija, oni ne znaju više kome da poklone povjerenje.

Stvara se crno-bijela izborna slika i jasan izbor ili mi (bijela boja, boja oslobodioca) ili oni koji su čitavu otadžbinu u crno zavili, jer su za ovih 12 godina uništili privredno finansijski sistem RS.

U crno-bijelom konceptu nema mjesta i prostora za političke koncepte poput DNS ili Stevandićeve partije koje svoj rast baziraju na lažnoj poziciji političkog centra. U ovakvom konceptu baš poput socijalista moraju u čvrst zagrljaj sa SNSD-om, a tu prostor za rast i osvajanje opozicionih i neodlučnih glasača ne postoji.

Matematička izborna kalkulacija obezbjeđuje opoziciji sinergijski rezultat za NSRS po dva minimalno u izbornim jedinicama, a u pojedinim čak i pet direktnih mandata što u zbiru znači minimalno 27 direktnih i 7-9 kompenzacija zbog ozbiljnih viškova koji će ostati od direktnih mandata (autor ovog koncepta neće biti na kompenzacionoj listi na sledećim izborima) što iznosi 35 i više mandata za NSRS.

To je jako dobar rezultat i uz pobjedu opozicionog kandidata za predsjednika RS daje realnu mogućnost za promjenu vlasti na nivou Republike Srpske. Kad kažem realne, onda potpuno opravdano tvrdim da bi jedinstvena lista opozicije imala najveći broj poslaničkih mandata od svih lista koje bi ušle u parlament. To ne samo da daje mogućnost, već i obavezu predsjedniku Republike Srpske da kanidatu za premijera te liste da mandat za satav nove vlade i to potuno legitimno. Sve ostale kombinacije za dvije ili tri opozicione izborne liste ne mogu da dovedu do ovog rezultata koju bi minimalno ostvarila JEDINSTVENA OPOZICIONA LISTA.

Za protivnike ovog koncepta, ovom prilikom želim da ponovim onu čuvenu tezu koju smo svi zajedno mnogo puta do sada izgovorili. Promjene u RS zavise od ukupnog rezultata opozicije, a ne pojediničnog uspjeha neke opozicione partije ili pojedinca. Zato, dragi prijatelji opozicionari, pamet u glavu jer i i uz pobjedu našeg kandidata za predsjednika Republike Srpske to neće biti dovoljno za promjene, ako rezultat bude kako to predviđanju istraživanja, a to je maksimalan rezultat u dvije ili tri kolone od 25-30 mandata. Pun pogodak za ovaj koncept bi dala izmjena Izbornog zakona BiH koja bi rezultate stranaka za mandate u skupštini računala odnosno djelila sa rednim brojevima 1,2,3,4,5...a ne kao do sada 1,3,5...

Što se tiče zajedničke liste za PSBiH, ovakav nastup za koji i ne postoji mnogo otpora u opozicionim strukturama donosi priliku da u izbornoj jedinici broj 3 prestigne SNSD i tu za razliku od prošlog puta osvoji 2 direktna mandata. Uz pretpostavku da će DNS ići samostalno rezultat bi u totalu sa komenzacijama bio egal odnos 6:6. Čini mi se da će ovaj put stranke sa sjedištem u Sarajevu imati prostora da napadnu čak 2 kompenzaciona mandata jer će njihova taktika biti da ovaj put idu u dvije kolone. Socijalisti i Stevandićeva stranka nemaju ni promil šanse da samostalno osvoje komenzacioni mandat.

Pobjedom za člana predsjedništva kao i prošli put i uz egal na poziciji za PSBiH dobijamo pun legitimitet da opet učestvujemo u formiranju skupštinke većine i da iz naših redova predložimo presjedavajućeg Savjeta ministara BiH koji će u sledećem mandatu biti Srbin. Složićete se da je i ovo fantastičan razultat i potpuno preuzimanje odgovornosti na svim nivoima BiH.

•Program mora biti jedinstven i mora da bude sublimacija programa svih opozicionih partija jer da bi bili jasni građana moram izaći sa rješenima za oporavak i obnovu Republike Srpske koji će biti jedinstven. Poznajući lično stručne ljude u svim opozicionim strankama vjerujem da će se oko ovoga vrlo brzo složiti i za kratko vrijeme napraviti programski koncept koji će svi u ovih godinu dana prenositi građanima širom naše otadzbine. Obaveza je da sva reformska i ključna zakonska rješenja usvojimo odmah nakon konstitutivne sjednice skupštine NSRS u sledećem sazivu a prije formiranje Vlade RS koja će imati obavezu da sprovodi već zacrtanu politiku i program sa kojim će biti upoznati svi građani.

•Formiranje alternativne vlade Republike Srpske i predstavljanje njenog budućeg premijera nije marketinški trik već iskrena želja da građanima predstavimo tim ljudi i kandidata za ministre koji će voditi buduću Vladu RS i koji imaju jasan plan i način kako dalje u ovoj teškoj finansijskoj dubiozi. Tu alternativnu vladu treba da vode političke i stručne ličnosti od kredibilteta koji su potpuna suprotnost od trenutne postave nesposobne Vlade RS. Tako ćemo biti jasni svima i građani će znati koga biraju i ko će sutra voditi ključne resore a ne kao aktuelna vlast u kojoj iskljucivo jedan čovjek odlucuje sastav budućeg kabineta Vlade RS. Znači jasan program, stručnost, predanost, otvorenost i komunikacija idućih godinu dana će obezbijediti da se u sam izborni proce uključi mnogo nosioca politika a samim tim i veliki broja kadrova koji će biti u mogućnosti da iskomuniciraju program buduće vlade sa svima. Sve ovo treba primjeniti ali sa drugim nadležnostima i za Savjet ministara BiH ali računajući samo na predsjedavajućeg i maksimalno 3 srpska ministra.

Zaista u realizaciji ovog koncepta bi učestvovalo nikad više kadrova i timova, to jednostavno mora donjeti dobar rezultat i u javnosti ali i na izborima.

Ovaj put neću o drugom stubu kampanje koji ja nazivam dan izbora, ali samo ću reći da jedinstven nastup opozicije na svim nivoima omogućava fantastičan preduslov za kontrolu izbornog procesa i delegiranje najboljih 6000 ljudi koji će braniti pobjedu na biračkim mjestima a koju osjećam da je tu pred nama. Da ne zaboravim opozicija mora kao jedan od ključnih uslova za održavanje legalnih izbora postaviti u vezi izmjena Izbornog zakona i to da glasački listići moraju biti skenirani prije ubacivanja u providne glasačke kutije. Ukoliko do toga ne dođe uvjeren sam da će režim u Republici Srpskoj opet masovno pokrasti izbore, kako manipulacijiom biračkim odborima tako i starim sistemom kupovine glasova tzv. bugarskim vozom.

i to je to, zvuči jednostavno i već mnogo puta do sad izgovoreno, napisano ali iskreno sam uvjeren da od potpune realizacije ovog koncepta zavisi pobjeda na izborima i toliko željene promjene! ovo je jednostavan recept i ako izbacite samo jedan njegov dio onda rezultat neće biti uspješan.
do tada ostaje da vidimo da li će pobjediti vjera, razum, jedinstvo, logika i jasna strategija ili će kao do sad bti samo kalkulanstvo, politikanstvo, nejedinstvo, improvizacija koja je ne samo opoziciju već i Republiku Srpsku dovela do izumiranja.

Da vjera pobijedi strah, živjela nam naša otadžbina Republika Srpska!

Vaš narodni poslanik Adam Šukalo, 27. Oktobar 2017. godine.

Više...
Priključi se za RSS feed