Login
<a class="gkTwitter" href="#">Twitter</a><a class="gkFb" href="#">Facebook</a><a class="gkPinterest" href="#">Pinterest</a><a class="gkGplus" href="#">Google+</a>

Neđo Đević

URL web stranice:

NAŠI DANI

„Pod sramotom živi naše pokolenje ,
Ne čuju se ni protesti ni jauci ;
Pod sramotom živi naše javno mnenje ,
Naraštaji, koji sišu ko pauci.

Pod sramotom živi naše pokolenje . „

Tako je nekada pisao srpski pjesnik Vladislav Petković Dis.
Kao da nije nekada pisao, nego sada.

Organizacija „Restart Srpske“ nedavno je u parku Mladen Stojanović u Banja Luci organizovala mirne proteste na kojima su tražili ostavku ministra Prosvjete i kulture Dane Maleševića. Ništa neobično i nezakonito.

Ministar Malešević je prvi dan ove mladiće nazvao nekom mladom opozicijom koja ne može određivati šta će Vlast da radi.

Zna li Malešević da su pojedinci od tih kako ih je on nazvao mladi opozicionari završili fakultete ,a da je njegova moralna obaveza kao resornog ministra da brani tu mladost?

Malešević kao i neki pojedinci smatraju da većina građana u Republici Srpskoj treba da razmišlja i govori onako kako to čini vlast i stranke na vlasti. Pa što će im glava? Ima i četveronožaca koji razmišljaju al nisu članovi stranke.

Kad ste vidjeli konja da pase požutjelu travu ? Pase zelenu, dakle razmišlja. Ali, konj je konj, a ministar je ministar!

I pored nesnošljivih vrućina u Republici Srpskoj ne prestaju štrajkovi radnika, verbalni sukobi sa Vlašću u RS.

Radnici šumskog gazdinstva u Čajniču ne prihvataju direktora Mašića ne zbog toga da bi prkosili vlastima i partijama. Znaju da je Mašić uzgajivač krava u Čajniču i da nema dodirne veze sa šumama. Krave imaju.

Ali kod nas na čelna mjesta mogu da se imenuju ljudi koji ne žive u Republici Srpskoj, razni analitičari mogu pričati o proteklom građanskom ratu u BiH, a nisu ni dana boravili na ovim prostorima. Ima i onih koji se uhvate za pero i pišu istoriju Republike Srpske. Sve treba biti zapisano. Ali zna se ko to umije.

E zašto neće ti što umiju da pišu , nemam odogovora, al možda znam razloge.

Može se desiti da istoriju Republike Srpske napiše poslanik u zajedničkoj Skupštini BiH Staša Košarac čiji je doprinos u njenom stvaranju nikakav. Blago tebi srpska istorijo.

„Od pandura stvorili smo velikaše ,
Dostojanstva podeliše idioti ,
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.

Od pandura stvorili smo velikaše. „

Pisao je Dis. On je to smio i umio.

Nema pravde za ubijene i nestale Srbe

U BiH i 22 godine poslije rata ne postoji popis nestalih lica, prvenstveno Bošnjaka, što stvara prostor za manipulaciju žrtvama.

Da Srbi u BiH nisu ravnopravni sa ostalim narodima, ili bar da drugi uporno nastoje da Srbi budu neravnopravni, odavno je jasno. Uostalom, zbog čega je i počeo rat u BiH nego zbog pokušaja unitarizacije BiH i majorizacije Srba. Na žalost isto je i sa srpskim žrtvama stradalim tokom proteklog rata u BiH, bilo da se radi o civilima ili vojnicima, jer ni oni nisu ravnopravni sa žrtvama druga dva naroda. Ovo se ogleda u mnogim činjenicima, a posebno je vidljivo u radu Instituta za nestala lica BiH.

Neupućenima je, a takvih je danas na žalost mnogo, sigurno neobično da se pronalaze i sahranjuju samo bošnjačke žrtve, a da o nestalim Srbima nema ni traga ni glasa. Zašto? Zato što je to smišljena aktivnost, a što je najveći problem, u svim tim radnjama učestvuju i predstavnici srpskog naroda u Institutu.

Nastanak Instituta

Institut za nestala lica BiH osnovali su Savjet ministara BiH i Međunarodna komisija za nestala lica (ICMP). Institut je počeo sa radom 2008. godine kada su ugašene kancelarije entitetskih komisija za traženje nestalih. Da bi Institut mogao nesmetano funkcionisati formirani su adekvatni organi koji upravljaju radom Instituta.

Upravni odbor koji sastavljen od po dva predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka, dakle ukupno šest ljudi. Jednog Srbina u Upravni odbor imenuje Savjet ministara a drugog Međunarodna komisija za nestala lica (ICMP), tako je i sa Hrvatima i Bošnjacima.

Kolegijum direktora Instituta čine tri lica - direktora i to po jedan Srbin, Hrvat i Bošnjak koji se biraju konkursom, njih bira Upravni odbor Instituta. U Institutu BiH odlučuje kolegijum direktora konsenzusom. Ni jedna odluka ne može proći, ako svi za nju nisu glasali.

Ako postoji problem i ne može se riješiti, ta odluka se proslijeđuje Upravnom odboru koji takođe odlučuje konsenzusom. Dakle ukoliko predstavnici srpskog naroda nisu saglasni sa nečim, to ne može proći. Na žalost najčešće su saglasi, iako to ide na štetu srpskog naroda.

Institut ima i Nadzorni odbor kojeg bira Savjet ministara a čine ga takođe tri čovjeka - Srbin, Hrvat i Bošnjak.

Savjetodavni odbor, kojeg čine po dva Srbina, Hrvata i Bošnjaka, bira Upravni odbor na prijedlog nevladinih organizacija koje se bave pitanjem nestalih lica u BiH.
Osnova za sve ovo pa i formiranje samog Instituta bio je Zakona o nestalim licima BiH koji je usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH 2004. godine.

Međutim, najveći problem su podzakonski akti, odnosno različiti pravilnici doneseni na nivou Instituta za nestala lica BiH koji su najčešće u suprotnosti sa pomenutim Zakonom. Isti favorizuju žrtve, prije svega bošnjačkog naroda i minimiziraju srpske žrtve. Sve je to doneseno uz saglasnost predstavnika srpskog naroda i znanja Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila RS čiji članovi su od početka rada Instituta u ulozi članova Savjetodavnog odbora Instituta.

Evo i primjera za kontradiktornosti u radu Instituta.

U članu sedam Zakona o nestalim licima BiH, u prvom stavu, navedeno je da se Institut osniva sa ciljem unapređenja procesa traženja nestalih i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka. Ukoliko se zna da je do 2008. godine Republika Srpska prosječno godišnje rješavala slučajeve nestanka 320 lica, a od tada do sada identifikovano je 250 Srba, jasno je da proces traženja nestalih Srba, pa čak ni Hrvata, nije efikasniji i da prema navedenom članu Zakona, Inistitut nije opravdao svoje postojanje, a istovremeno je i prekršen sam Zakon o nestalim licima.

Veliki problem je i nepoštovanje člana devet Zakona koji kaže da "Status nestalog lica prestaje danom identifikacije, a postupak traženja nestalog lica se zaključuje". Međutim Institut i danas vrši verifikaciju lica koja su sahranjena do 2008. godine, ali ne vrši verifikaciju nestalih lica, odnosno ne pravi se popis lica za kojima se još traga. Odnosno u BiH i 22 godine poslije rata ne postoji popis nestalih lica, prvenstveno Bošnjaka, što stvara prostor za manipulaciju žrtvama.

Članom 12 Zakona dozvoljeno je korištenje novčane nadoknade za porodice nestalih koje ni po kojoj drugoj osnovi ne koriste nadoknadu, ali je to praktično nemoguće jer ne postoji Centralna evidencija nestalih.

U članu 18 Zakona, njegovim drugim stavom, propisano je da osnovne troškove sahrane identifikovanih i neidentifikovanih lica obezbjeđuju nadležni organi Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Međutim Institut je usvojio pravilnik koji se kosi sa Zakonom, jer Institut vrši sahrane identifikovanih iako je to u nadležnosti entiteta, odnosno Brčko distrikta.

Srpska tijela se odvoze u FBiH i tu se vrši identifikacija i sudska medicinska obrada, a dokazi i dokumentacija o eventualno počinjenim zločinima ostaju u Federaciji BiH. Porodice nestalih Srba i pozivaju se na identifikaciju u Visoko, Tuzlu, Sanski Most, a odatle tijela idu na sahranu bez znanja institucija Srpske. Zbog identifikacije, srpske majke često moraju odlaziti u Federaciju na identifikaciju svojih sinova, gdje doživljavaju različite neugodnosti, ali i sam odlazak u Federaciju je direktno ponižavanje jer one su svoje sinove slale u Vojsku Republike Srpske.

Ako se desi da tijelo dođe u Banja Luku, (npr. pronađeno je na Ozrenu), onda dolazi patolog iz FBiH i policija nadležne stanice iz FBiH, čak dolaze i patolozi iz Vinkovaca. Zaobilazi se MUP RS, naš Zavod za sudsku medicinu i Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. Što je očigledan primjer prikrivanja ratnih zločina nad srpskim narodom.

Republika Srpska ima Pravilnik o sahrani identifikovanih vojnika i civila koji je usklađen sa Zakonom o nestalim licima BiH i namjenska sredstva za sahranu istih, ali nema priliku da ih sahrani zbog ponašanja Instituta koji direktno krši navedeni Zakon i Pravilnik Vlade Republike Srpske.

Institut na osnovu pravilnika o čuvanju tijela nestalih lica koji je inače u suprotnosti sa članom 18 Zakona o nestalim licima plaća u FBiH smještaj nepoznatog broja tijela, iako je to po pomenutom Zakonu obaveza entiteta. I novaj Pravilnik su usvojili i Srbi u Institutu.

Najnoviji primjer rada srpskih predstavnika u Institutu je Momir Škiljević koji je imenovan u Upravni odbor (kao kandidat međunarodne komisije i koji nema status borca VRS) i koji je dao saglasnost za uplatu 600.000 KM za godinu dana čuvanja nepoznatog broja tijela u FBiH. Ne bi to bilo čudno da Republika Srpska nije izgradila spomen kosturnice u kojima je smejštaj srpskih tijela besplatan, ali i pored tih troškova snosi i dio troškova za FBiH zahvaljujući Momiru Škiljeviću. Žalosno je da danas o sudbini nestalih odlučuju oni koji u ratu nisu učestvovali.

Novca za ekshumaciju nema, nema ni za rad na terenu, gorivo, registraciju auta, naknade za svjedoke, zabranjena su probna kopanja – lociranje, ali za nezakonito plaćanje čuvanja tijela u FBiH, ima.

U nedavnoj proceduri izbora članova Savjetodavnog odbora Instituta Boračka organizacija Republike Srpske, u okviru koje djeluje i njen Odbor porodica poginulih i zarobljenih boraca, imala je svog kandidata za člana Savjetodavnog odbora, suprugu nestalog borca, vrlo ugledu i visokoobrazovanu osobu, ali je Momčilo Škiljević glasao protiv ovog prijedloga Boračke organizacije. U Savjetodavni odbor izabrana su dva lica iz podobnih organizacija koja na žalost nemaju kvalifikacije poput kandidata iz druga dva naroda, ili predloženog kandidata BORS-a, što znači da neće moći zastupati interese srpskog naroda na adekvatan način, ili suprotstaviti se eventualnim pokušajima manipulacije predstavnika druga dva naroda.

Veliki, možda i najveći problem rada Instituta je Centralna evidencija nestalih. To pitanje je regulisano članom 22 Zakona koji kaže da verifikacija i unos ranije prikupljenih podataka o nestalim licima treba da se završi najkasnije u roku od godinu dana od dana osnivanja Instituta. Dakle Centralna evidencija nestalih je trebala biti završena do 31.12.2008. godine, ali do sada ništa nije urađeno. Do danas nije uspostavljena Centralna evidencija nestalih.

Ako bi se uspostavila evidencija u skladu sa zakonom, istina o nestalim Bošnjacima bila bi drugačija, a samim tim bi došle u pitanje presude Srbima koji su suđeni za "nestala lica" koja nikad nisu verifikovana u skladu sa zakonom i čiji je nestanak upitan. Lako se može provjeriti da se među nestalima nalazi veliki broj živih, na primjer provjerom kroz CIPS jer su izvadili lične karte i slično.

Na žalost za sve ovo saglasnost su dali i Srbi u Institutu za nestala lica.

Kroz sadašnju verifikaciju već identifikovanih i sahranjenih lica (podsjećamo da Zakon o nestalim licima članom 9 stav 1, ova lica više ne tretira kao nestala) koje provodi Institut za nestala lica mimo Zakona, a uz saglasnost Srba u njemu, stvara se lažna slika o ratu u BiH.

Kroz ovu nezakonitu verifikaciju ne navodi se kategorija vojnik-civil, pa tako umjesto vojnika 28. divizije, u Srebrenici imamo civile i dječake. Nema nacionalih predznaka Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa time nestali Srbi postaju nestali građani BiH, a već je kroz presude definisano, ko je agresor, a ko žrtva.

Dakle kroz ovu nezakonitu verifikaciju već identifikovanih lica, ne navode se okolnosti nestanka pa tako veliki broj nestalih Bošnjaka, nestalih kao pripadnici Armije BiH, postaju nestali građani BiH ili "civili i dječaci".

Ovakav način verifikacije koju zakon ne poznaje je projekat bošnjačke politike uz saglasnost "podobnih" Srba u Institutu za nestala lica (članovi Upravnog odbora, članovi Savjetodavnog odbora i direktor iz reda srpskog naroda).

Ni jedna odluka, pravilnik, podzakonski akt, nije mogao biti donesen mimo saglasnosti Srba u Institutu za nestala lica, koji ne samo da su radili protiv interesa svog naroda, nego i protiv navedenog Zakona, jer ni jedan podzakonski akat ne može biti donesen a da nije u skladu sa Zakonom.

O važnosti ovog Zakona o nestalim licima govori i član 30. Zakona koji kaže da ovaj Zakon ima prednost u odnosu na ostale zakone u BiH, koji ni na koji način ne mogu ograničavati primjenu ovog Zakona.

Krajišnik i njegovi jurišnici

Zar se, uz dužno poštovanje, Božidar Vučurević i mnogi drugi mogu boriti za prosperitet Republike Srpske i njenih građana? Biologija je neumitna, ne mogu!

Već duže vrijeme pojedini političari, mediji i analitičari u Republici Srpskoj govore o krizi u Srpskoj demokratskoj stranci. Cilj autora ovog teksta nije da brani ovu stranku, nego da podsjeti javnost o njenom značaju u stvaranju Republike Srpske.

Tačno je da su Republiku Srpsku stvorili narod, borci, znani i neznani pojedinci, ali je politička i istorijska činenjinca koju niko ne može izbrisati, da je SDS tvorac imena Republike Srpske, njenog ustava iz koga su nastale institucije, obilježja državnosti, vlada , Narodna skupština, vojska, MUP, državni mediji i mnogobrojne ustanove koje služe građanima u Republici Srpskoj za njihovo normalno građansko funkcionisanje.

Ali već nekoliko godina ovu stranku „čerupaju“ ne samo pojedinci sa strane, nego i njeni osnivači, kao i neke političke partije...

Od značajnih imena posebno se ističe Momčilo Krajišnik, prvi predsjednik Narodne skupštine RS, i njegovi jurišnici. Njihovu istorijsku ulogu u stvaranju RS niko ne može izbrisati, ali kako rade, to mogu učiniti oni sami.

Mnogi od njih zaboravljaju da su tokom predratnih, ratnih, a i poslijeratnih godina bili ministri, direktori, ambasadori, konzuli, predsjednici Skupština opština...

Umjesto da Krajišnik i njegova družina pomognu svojoj stranci, oni se odvajaju od nje, slave neku svoju krsnu slavu, osnivaju novu stranku, hoće u svojim poznim godinama ponovo da vladaju.

Zar se, uz dužno poštovanje, Božidar Vučurević i mnogi drugi mogu boriti za prosperitet Republike Srpske i njenih građana?
Biologija je neumitna, ne mogu!

Uostalom, Vučurević je bio na listi SDS-a za poslanika u Narodnoj skupštini RS i dobio je 15 glasova.

Njihova savjetnička pomoć je bez sumnje dobrodošla, ali mladost je ta koja svojim znanjem, hrabrošću, treba da vodi Republiku Srpsku u budućnost.
Ne mogu to da rade Vučurević, Živko Radišić, Rajko Kuzmanović i drugi, ne mogu jer biologiju je neumitna.

Ne mogu to da rade ni pojedini akademici Republike Srpske i senatori koji ne smiju da pričaju naukom i stručnošću o budućnosti Republike Srpske. Ne mogu jer je Republika Srpska postala politička pijaca, a inteligencija klima glavom liderima pojedinih stranaka i političkih obmanjivača.

Kad sam kod lidera, da napomenem da se neki od njih hvale da su dobili orden od prvog Predsjednika Republike Srpske dr. Radovana Karadžića. Pa od koga su drugog mogli, Karadžić je bio predsjednik SDS-a, a ne HDZ-a ili SDA!?

Potpisnik ovih redova je svjedok da su neki odbili da prime orden pa su ga naknadno prihvatili. Mnoge institucije i pojedinci dobili su ordenje, ali ne mašu tim svetim znamenjem. Neki su ga dobro i unovčili.

Nije mi namjera da branim SDS ni njeno rukovodstvo, sigurno je da u ovom timu ima promašenih i loših igrača. Zato služi nauka, analitika, da ukažu na promašaje u interesu prosperiteta, a ne da čerupaju i umanjuju istorijski značaj SDS-a.

Kao novinar pratio sam mnoga ratna zasjedanja Narodne skupštine RS, bio odbornik SDS-a u Zenici gdje sam nekoliko puta napadnut. Potom sam pred izbijanje sukoba prešao u Tuzlu, bio član Kriznog štaba i izašao iz ovog grada sat vremena prije napada na kolonu vojnika JNA. A kao član Glavnog odbora Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ od Vidovdana 1990 godine, govorio na mnogim mitinzima ove stranke.

To mi daje za pravo da kao svjedok događaja progovorim. Ostali neka ćute, neka naplaćuju prelaze u druge stranke, tamo je misao slobodnija i demokratskija, dalekovidnija...

Srno, srećan ti rođendan!

Zbog laži i jadne propagande, a posebno nepismenosti, mnogi korisnici odavno su otkazali servis vijesti koje emituje SRNA.

Srpska novinska agencija - SRNA 7. aprila proslavlja svoju krsnu slavu Blagovijesti i 25 godina od osnivanja.

Bio je to veliki poduhvat ljudi onoga vremena koji su prvi razbili blokadu informativnog prostora tadašnje Bosne i Hercegovine osnivanjem Srpske novinske agencije, prve informativne kuće u istoriji Republike Srpske.

Njen prvi direktor Todor Dutina, pjesnik, prevodilac, urednik izdavačke djelatnosti, bez sumnje poznat i priznat intelektualac, kasnije će obavljati funkciju šefa Predstavništva Republike Srpske u Rusiji, a potom ambasadora BiH u Ženevi.

Teško je i u ono vrijeme bilo izaći na biljeg po pameti i obrazovanju, ali i po rukovodnim sposobnostima Todoru Dutini. SRNA je tada okupila, ali i iznjedrila značajna imena u novinarstvu kao što su Dragan Gardović, Miroslav Kurtović, Drago Jovanović, Sonja Lakić, Željko Cvijanović, Mirjana Kusmuk, Milka Čeremidžić, Dubravka Kenjić, Milan Nogo, Jelena Dabarčić, Slobodan Kovačević...

Neki od njih su i danas značajna imena u novinarstvu Republike Srpske i Srbije. SRNA je tih ratnih godina izrodila i Srna Film, a uz nju i sa njom živjeli su i radili i pisci i pjesnici Jovo Lubardić, Branko Čučak, Dejan Gutalj, Radoslav Samardžija i mnogi drugi.

Ovo su samo neki od njih, nasumično pobrojani, ali kada ih uporedimo sa onima koji Srnu vode danas, sa njenim današnjim urednicima i novinarima, vidimo da to nije za poređenje. Ali, o ovim drugima nešto kasnije.

Nakon Todora Dutine, direktorsku funkciju preuzima pjesnik i novinar Branislav Ilić, dobar poznavalac medija.

Nakon što sjedište Agencije SRNA , odlukom Vlade RS , prelazi sa Pala u Bijeljinu, za direktora je imenovan Dragan Davidović, i do tada poznato ime u javnom životu Republike Srpske i Srbije. U vrijeme njegovog mandata SRNA se potpuno pozicionirala na medijskoj sceni regiona i postala jedna od najcitiranijih agencija.

Davidović je u Bijeljini za svog mandata napravio poslovnu zgradu Srne koja i danas potpuno zadovoljava sve njene potrebe. U njoj su i danas smjesteni redakcija, fono i foto servis , pravna i finansijska administracija.

Generalni direktor Srne nakon toga bio je Mladen Krsmanović, novinarsko ime i čovjek čije znanje, kada je novinarstvo u pitanju, niko ne može da ospori. Poslije njega, za direktora dolazi naš kolega iz banjalučkog dopisništva, tihi i odgovorni Jovo Labus.

Pomenuli smo u prvom dijelu ovog teksta novinare koji su stvarali Srnu, ali i one koje je ona stvorila. Bio je to kolektiv znanja i htijenja, sloge i drugarstva. Danas je to novinska kuća čiji je glavni urednik Milica Džepina, sportski novinar, potpuno nepoznata u novinarskim krugovima. Njena desna ruka u centrali u Bijeljini je izvjesna Tatjana Parađina i nepoznati dječak Krsman.

Nije jedini problem u tome što je riječ o nepismenim i preko noći priučenim osobama koje o tom poslu pojma nemaju, ali dobro slušaju, nego što su, ima već nekoliko godina, te neznalice zavele teror u Srni. Novinarima koji ih slijepo ne slušaju i koji nešto znaju, dijele otkaze, šikaniraju ih i kažnjavaju finansijski, dok za svoje neznanje primaju velike plate iz budzeta RS.

Ali, ove štetočine i sramota novinarske profesije su podobne i dobre jer bespogovorno pišu tekstove po nalogu Pere Simića i žena iz kabineta Željke Cvijanović. Ta saopštenja su, zbog njihovog neznanja, ali i neznanja onih koji ih plasiraju, doprinijela lošem imidžu Republike Srpske u cjelini.

NA ŠTA SPADE KUĆA PETROVIĆA

Rekli smo da se SRNA finansira iz budzeta Vlade RS, dakle trebala bi da bude agencija svih građana koj je plaćaju. Ali, pomenute osobe, koje sada vode ovu novinsku kuću, kao da ništa ne znaju ni o stradanjima Srba u proteklom ratu, ni o tome šta je agencijsko novinarstvo, niti kako se piše vijest u kojoj ne smije da bude pljvanja kroz usta izmišljenih ili anonimnih izvora.

Zbog laži i jadne propagande, a posebno nepismenosti, mnogi korisnici su odavno otkazali servis vijesti koje emituje SRNA.

Cilj ovog teksta je da ukaže na stanje u Srni, u kojoj sam i sam zbog mobinga i iživljavanja ovih neznalica teško obolio u pokušaju da spasim sve one moje kolege koje ćute iz velikog straha da će ostati bez egzistencije, a žrtve su nezapamćene torture anonimnih neznalica.

Zato je neophodna promjena uredničke strukture u Srni, polupismene družine koja prividno brani vlast, a sutra bi, ako bi došlo do njene promjene, služila i svakoj drugoj političkoj opciji.

Srnu su stvorili entuzijasti i dobri novinari sa kojima sam bio od prvih dana njenog nastanka. Bili su to dobri novinari, patriote koje su radile u nemogucim životnim uslovima na prvim linijama fronta. Zato se pitam - da li je to bio patriotizam, ili su patriote ove neznalice koje danas uništavaju i Agenciju i ljude, a koje niko ne smije ni da pomene.

Srno, srećan ti 25. rođendan i dabogda ih doživjela još stotinu!

*Autor je novinar u penziji koji je u Agenciji SRNA radio duže od 20 godina. Zbog neslaganja sa rukovodstvom Agencije, 2013. godine odbio je da primi priznanje i novčanu nagradu.

 

Priključi se za RSS feed