Stranke saveza za promjene: Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP), Narodni demokratski pokret (NDP) i grlati radikal Mihajlica, iako su dale mnogobrojna obećanja u predizbornoj kampanji 2014, u praksi gotovo ništa od najvažnijih obećanja nisu ispunile.
I dok u javnosti član predsjedništva BiH Mladen Ivanić govori o postrojavanju Trećeg Republika Srpska puka, što se ovim tekstom nikako ne spori, postavlja se jedno logično pitanje: Zašto Ivanić ne „postroji“ sve investitore koje je doveo u Republiku Srpsku? Zato što bi teško ikoga „postrojio“. Zašto kao član predsjedništva i u dva navrata predsjedavajući predsjedništva BiH nije iskoristio svoj politički i lični uticaj, koji nesumljivo posjeduje, da dovede investitore u Republiku Srpsku i tako pomogne svom narodu? Ako ništa drugo, mogao se ugledati na pojedine opštine u našoj zemlji koje bilježe rekordne stope zaposlenosti.
Drugo veliko razočaranje je nepostojeća borba protiv kriminala i korupcije i Dragan Mektić na čelu te borbe. Neko će reći da je Mektić imao dobru volju da se uhvati u koštac sa tim problemima, ali činjenice govore da, kada bi Mektić krenuo da „postrojava“ sve one koji su pohapšeni u borbi protiv kriminala i korupcije, ni on se ne bi proslavio. Ni tu rezultata nije bilo, izuzev nastavka progona Tužilaštva BiH u procesima vezanim za ratne zločine.
Moglo bi se reći da se, izuzev Mirka Šarovića, koji takođe nije ništa posebno uradio do posla za koji je odgovoran i što je normalno da radi, SDS, PDP i NDP nisu proslavili ulaskom u vlast na nivou BiH. Da li zbog toga što nisu znali, odnosno što nisu bili sposobni ili iz nekih drugih razloga, nije previše ni bitno. Bitan je rezultat, a njega, realno govoreći, nema.
Nesposobne partije SzP ni u Republici Srpskoj nisu donijele ništa dobro. Nakon očiglednog primjera političke korupcije u aferi „Dva papka“, opozicija je ostala potpuno anemična i nepomična, te tako dozvolila još četiri godine vlasti dosadašnjim političkim garniturama. Nakon očiglednog krivičnog djela, umjesto da izvede narod na ulicu, opozicija je ostala da sjedi u svojim udobnim i dobro plaćenim poslaničkim klupama, ne mareći uopšte za društvo i državu koja ih plaća. Nečinjenje je posljedično rezultovalo „sezonom transfera papaka“ na svim mogućim nivoima, jer su papci „ozakonjeni“. I ne samo to, opozicija je pokazala da su ljudi u njenim redovima „najveći papci“, a kolovođe rasadnika papaka postali su Čavićev NDP (počevši od poslanika Mitrovića, predsjednika GO Banjaluke Dragana Talića, Mirošljevića i ostale armije papaka) i SDS. Treba istaći i da PDP svojih papaka za trku ima, a papak kapitalac je definitivno Zoran Talić, koji se danas bahati sa platom od blizu 6 000 KM. „I sve po zakonu…“
Pored svega toga, opozicija jedino što radi je mazanje očiju narodu tobožnjim krivičnim prijavama, a jasno je da nijedna ne dobija svoj epilog. Niti će.
Priča oko čuvenog protesta u Parku Mladen Stojanović u Banjaluci je tek priča za sebe, jer se pokazala kao potpuni promašaj. Niti se insistiralo na zahtjevima koji su izneseni taj dan, niti se taj dan uradilo išta spektakularno. Poželjno je bilo da se narod makar prošeta kroz Banjaluku i pokaže smjelost i zube, umjesto što je usmjeren u autobuse i vraćen odakle je i došao. Sve što su dobili je besplatan put u administrativni centar Srpske.
Stoga se postavlja logično pitanje: ukoliko iduće godine poželite da glasate za opoziciju, da li ćete ujedno glasati i za nekog budućeg papka koji će iznevjeriti vaša očekivanja? Da li je glas za opoziciju glas koji će biti bačen odmah poslije zatvaranja biračkih mjesta? Da li uopšte vrijedi glasati za tako nešto?
Jedno je jasno. Glasanje za SNSD i dosadašnje vladajuće partije je glasanje za ono što je sigurno, pa koliko god dobro ili loše to bilo. Glasanje za opoziciju je glasanje za nesigurnost i nesposobnost. Pa izvolite, narode, odlučite se.
Stefan Blagić
www.restartsrpska.org
