Đuro: Ne zanimaju me politika i fudbal

Kultura

Branko Đurić Đuro tokom posjete Banjaluci na tvrđavi Kastel najavio je spektakularnu “Đurologiju”, najgledaniju predstavu na prostoru bivše Jugoslavije, koju će 12. juna izvesti upravo na tom mjestu. 

U grad na Vrbasu došao je sa snimanja iz Švedske da bi odgovorio na brojna novinarska pitanja, ručao i otišao dalje za nagomilanim obavezama.

Sljedeći put kada dođe, kako je najavio, na ljetnoj pozornici na Kastelu pridružiće mu se Anđelka Prpić, Tarik Filipović, Maja Tatić…

“Audicija”, “Nadrealisti”, “Đurologija”, filmovi, o svemu je Đuro pričao sa svojim nesuđenim kolegama, budući da je prije nego što je upisao Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu studirao žurnalistiku.

U intervjuu za “Nezavisne” pričao je koja su njegova interesovanja, mladalački uzori, te koliko je volje, truda i rada bilo potrebno da postane to što jeste danas, jedno od ovdašnjih omiljenih televizijskih, filmskih i lica sa pozornice, bilo da se radi o pozorišnim predstavama ili rok koncertima.

Dvije godine ste proveli na studijima žurnalistike. Da ste, kojim slučajem, počeli da se bavite tim poslom, da li bi Vam bilo teže danas intervjuisati nekog ili davati toliko intervjua.

ĐURIĆ: Isto je to, kako bi rek'o. Ovo što ja radim vjerovatno je nekako kreativnije, zato sam se i odlučio za ovaj poziv. Žurnalistika je isto dobra, ali danas je novinarstvo na tako niskom nivou. Svjedoci smo te žute štampe, žutog novinarstva uopće. Mnogo važnija pitanja su koja ti je omiljena poza u seksu i kakve boje gaće nosiš nego nešto što ima veze sa poslom.

Da li je baš zbog toga naziv Vašeg benda “Bombaj štampa” (bompaj – lupaj) i da li je štampa i osamdesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme postanka benda, na neki način ličila na bombaj štampu?

ĐURIĆ: Ja nisam bio u bendu kada je nastao, tako da je to pitanje više za Nedu (Nedim Babović, gitarista benda) jer ja sam došao godinu ili dvije nakon osnivanja, ali mislim da je otprilike to da priča. Bompaj nešto, a šta da bombam, nemam pojma.

Što se tiče samog benda i uopšte rokenrola, muzike, objavili ste ukupno tri albuma, a čini se da ste htjeli i mogli mnogo više…

ĐURIĆ: Toliko mijenjam te stvari koje radim i nekako radim to stihijski da mi je nekad žao da je u toj stihiji “Bombaj štampa” nekada bila zanemarena, ali muzika je uvijek prisutna i čime god se bavim, nekako je muzika uvijek ta osnova. Uvijek kada snimam, nosim gitaru sa sobom i, ako ništa, u pauzama snimanja ja sviram i pravim pjesme.

Čime god se bavili, takođe, to ima zavidan nivo popularnosti. Svi mi konzumenti Vaše umjetnosti imamo osjećaj kada izađete na scenu ili se pojavite na TV ekranu da demonstrirate bogomdani talenat. Međutim, ne znamo drugu stranu priče. Koliko rada i truda stoji iza svega čime se bavite?

ĐURIĆ: Hvala vam najprije za kompliment, za taj talenat. Ima dosta ljudi talentovanih koji mogu da nasmiju svoje društvo u kafani i često mi je čudno kada neko kaže tebi je lako, pričaš folove i ljudi se smiju, ali ovo što ja radim nema mnogo veze s tim. Ti možeš zasmijati ljude za pet minuta sa dva vica, ali raditi predstavu koja traje sat i četrdeset minuta je mnogo ozbiljan posao. Možda zbog tog razloga se rijetko kada profesionalni glumci bave stendapom. Ne znam da li znate ijednog profesionalnog glumca koji to radi, većinom su to ljudi amateri. Mislim da je to iz tog razloga što oni nisu svjesni koliko je to ozbiljna i opasna stvar. Zbog toga se nikada kao mlađi glumac nisam u to upustio jer sam dovoljno dobro znao koliko je to teško i opasno, jer izaći pred hiljadu i po ljudi, koliko sam imao u “Skenderiji”, nije mačji kašalj. Neću da se hvalim školovanjem, ali mislim da moraš biti dobro školovan glumac da uradiš to kvalitetno.

Inače, “Đurologiju” ste nazvali antistendapom?

ĐURO: Jeste antistendap. Ja sam rijetko kad u životu gledao stendap i ta disciplina mi nije pretjerano zanimljiva. Ja više volim dijalog, situaciju i ono čega ovdje nema, ali je veliki izazov. Sa druge strane, ja tu jednostavno govorim o stvarima koje me u životu nerviraju. Našao sam dosta tih sitnica i vidio sam da naše ljude, bez obzira gdje nastupam, od Eleja (Los Anđeles) pa do Sidneja, zanimaju iste stvari.

Kada ste pomenuli situacije koje Vas nerviraju, da li je politika jedna od njih ili to vješto izbjegavate i ako je odgovor potvrdan, koji je recept za tako nešto?

ĐURIĆ: Ne mogu se hvaliti tim da izbjegavam politiku. Politika se događa oko nas, ali jednostavno postoje neke stvari koje čovjeka ne interesuju. Recimo, fudbal me ne interesuje, ne pratim fudbal, ne znam gdje igra Ronaldo, gdje igra Ronaldinjo i te zvijezde.

Čak ni “Želju” ne pratite?

ĐURIĆ: Do te mjere čak da ni “Želju” ne pratim. Isto tako ne pratim ni politiku, niti me zanima. Mislim da ima mnogo zanimljivijih i stalnijih stvari u životu nego što su fudbal i politika. Fudbal i politika su nešto što ne znam kakav bi’ morao biti da bi me to zanimalo.

Čitao sam Vaš dnevnik koji ste počeli da pišete kada ste napunili 50 godina. Da li možda planirate da objavite knjigu i da li pored svega možemo očekivati da će Đuro postati i pisac?

ĐURIĆ: Knjigu sam već napisao i ubrzo će izaći. Objavljeno je do sada po raznim portalima dvadesetak tih priča, a sad ih imam 50 i izdaću knjigu koja će se zvati “Đurinih pedeset”, za pedeseti rođendan, iako sam sad napunio i pedeset i pet. Objaviću knjigu, neko lagano štivo za ljetno čitanje.

Bilo mi je interesantno kada ste opisivali da ste sanjali kako ste sa “Rolling Stonesima” na roštilju iako ste postali vegetarijanac. Koliko ste inače nekadašnjih uzora upoznali, sjedili s njima, pili piće, pričali o umjetnosti, o životu?

ĐURIĆ: Među njima su Čak Beri, Kristofer Li, Bred i Anđelina mi i nisu baš bili neki uzori, ali oni su onako od tih nekih uticajnih ljudi sa kojima sam sjedio. Upoznao sam i Josipa Katalinskog i Ivicu Osima iz doba kad sam još pratio fudbal.

Mika Džegera i Kita Ričardsa ne još?

ĐURIĆ: Bio sam skupa sa njima u hotelu prije koncerta u Minhenu, ali nismo se upoznali.

 

nezavisne.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *