Velika scena Narodnog pozorišta Republike Srpske usijana je od proba za novi komad “Velika iluzija”. Glumcima, sa rediteljem Draganom Ostojićem na čelu, ostalo je još dva dana da oboje svoje likove nijansama koje dovode do uspjeha i da spremni izađu pred publiku.
Jedna od uloga pripala je i glumici Dragani Marić, koja je u susret premijeri govorila za “Glas Srpske” o liku Meri En koji tumači, radu na predstavi, saradnji sa rediteljem i ostatkom ekipe.
Poznata je činjenica da se vrijeme obično uspori kada nešto čekamo, ali četvrtak i prvi susret ekipe “Velike iluzije” sa publikom je sve bliže. Šta u pozorišnoj sali mogu da očekuju oni koji dođu na premijeru priče u režiji Dragana Ostojića?
Sasvim sigurno je da naša publika, do sada, nije imala priliku u Narodnom pozorištu Republike Srpske, bar žanrovski, pogledati ovakav komad. Da budem konkretnija, ludo, brzo i duhovito. To je ono što publika može očekivati.
Tumačite lik mlade žene Meri En. Ko je osoba u čiju ste kožu ušli koristeći svoj glumački talenat?
Imala sam veliku sreću da u ovoj predstavi igram Meri En, mladu ženu koja se “pronalazi”. Osobu koja nema jasnu viziju svog života, životne stavove, jednom riječju ženu koja nema svoje “ja”. U dosadašnjoj karijeri ovo mi je jedan od najinspirativnijih i najzanimljivijih likova. Iako se karakterno mnogo razlikujem od lika koji tumačim, bilo mi je simpatično baviti se njom, istraživati probleme takve osobe, a najveće zadovoljstvo mi predstavlja to što kroz nju, na sceni, mogu baš da se otkačim i zaigram.
Reditelj Dragan Ostojić rekao je najavljujući rad na ovoj predstavi da je komad nastao iz potrebe za dobrim. Nedostaje li nam više tog “dobrog” u vremenu u kojem živimo?
Gledajući ljude oko sebe, slušajući njihove priče, lako se može zaključiti da ne samo da nam nedostaje “dobrog i dobrote”, već mi se čini kao da je u modi biti loš i negativan. U životu postoji toliko divnih stvari, ljudi, dešavanja, a mi se uglavnom bavimo i kačimo za ono najgore. Rijetkost je iz nečijih usta čuti lijepe, pozitivne priče. Danas nije poželjno biti dobar, a trebalo bi da je drugačije.
Da li je i ljubav zadesila ista sudbina? U “Velikoj iluziji” neki tragaju za ljubavlju, neki pred njom zatvaraju oči… Mislite li da ljubav može pobijediti u svijetu prepunom taštine?
Kao i u životu, tako i u ovom komadu, stvari bi bile drugačije kada bismo htjeli ili znali pokazati ljubav. Kada bismo bili iskreni i otvoreni. Ljubav i umjetnost treba da služe čovjeku, da učine svijet boljim i ljepšim, a barem kod nas to nije tako. U svemu onome što nas okružuje, brzom životu, potrebi za egzistencijom, preživljavanjem, ljudi se služe drugim sredstvima. Na društvenim mrežama citiraju se pisci čija djela ni ne znaju, bez potrebe da se pročita knjiga od početka do kraja, bez želje da se pogleda predstava, posjeti muzej… Danas ljudi nisu gladni znanja, već se pretvaraju da znaju, otvore stranicu na netu i misle da se tako edukuje. Uglavnom je sve površno, a u tome i jeste najveći problem.
Tekst daje mnogo prostora ženskom dijelu ansambla? Kakva je saradnja sa ostalim glumicama i kolika je odgovornost na vama, s obzirom da ste vi na neki način preuzele veći dio “posla”?
To je tačno. Malo je dramskih komada u kojima vodeće uloge igraju glumice. U ovoj predstavi su to četiri, koje vode radnju predstave i oko kojih se sve dešava. Uz Nikolinu Friganović, Anju Ilić i Natašu Perić, kao i ostalu ekipu, rad na ovoj predstavi je bio pravo zadovoljstvo. Svi likovi su interesantni, glumci odlični i vjerujem da će se ova predstava dugo zadržati na repertoaru.
Ostojić prvi put režira u Banjaluci
Kakva je saradnja sa rediteljem?
Dragan Ostojić, koji je režirao ovu predstavu, prije svega je dobar čovjek i saradnik. Zadivljujuće je sa koliko entuzijazma, volje i elana je došao kod nas da režira. Bez dilema, potpuno odlučan i istrajan u svom cilju. I te kako je umio da sve to prenese na ekipu koja je radila na predstavi, a čije ćemo rezultate vidjeti već nakon par izvođenja.
Glas Srpske
