Milunka Savić, srpska “Jovanka Orleanka” jedna je od najpoznatijih žena boraca ne samo u srpskoj nego i u svjetskoj istoriji. Bila je među prvim ženama koje su se borile u ratu, a slobodno se može reći da je bila sigurnija i hrabrija sa puškom u ruci od nekih muškaraca.
Milunka Savić Gligorević bila je srpska heroina Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Napredovala je u Drugom puku srpske vojske “Knjaz Mihailo”, gdje je dobila čin narednika. Ova hrabra Srpkinja je žena sa najviše odlikovanja u istoriji ratovanja. U borbama je ranjavana čak devet puta.
Rođena je 1890. ili 28. juna 1892. kako piše u njenoj članskoj karti udruženja rezervnih vojnih starješina, u selu Koprivnica kod Jošaničke Banje u Raškoj, od majke Danice i oca Radenka, kao najstarije dijete. Imala je dvije mlađe sestre Mionu i Slavku, kao i brata Milana.
Umjesto udaje, prijavila se kao dobrovoljac
Mada je izrasla u lijepu, stasitu djevojku, udaja je nije zanimala. Kada je po objavljivanju Ukaza o mobilizaciji 30. septembra/3. oktobra 1912. godine, i došlo do masovnog odziva, Milunka je odlučila da se prijavi na jednom od mobilizacionih zborišta u Beogradu. Registrovala se pod imenom Milun Savić. U Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine borila se preobučena u muškarca. Njen anatomski pol otkrilo je bolničko osoblje, nakon ranjavanja u Bregalničkoj bici, skoro godinu dana nakon pristupanja srpskoj vojsci.
Kada je 1912. počeo Prvi balkanski rat, 23-godišnja Milunka Savić je odsjekla kike, na glavu stavila šajkaču, obukla muške čakšire i seljački koporan i krenula u Beograd. U dobrovoljce se upisala kao Milun i već na Bregalnici dobila prvu medalju za hrabrost.
Pred Milunkom su i generali salutirali
U Prvom svjetskom ratu, takođe se prijavila kao dobrovoljac. Bila je dio „Gvozdenog puka“, najelitnijeg Drugog puka srpske vojske „Knjaz Mihailo“. U ovom puku, osim nje, borila se i Škotkinja Flora Sands. Milunka se istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici. Tu je, za višestruko herojstvo, dobila Karađorđevu zvijezdu sa mačevima.
Sama zarobila 23 bugarska vojnika
U jesen 1915. godine u Makedoniji je teško ranjena u glavu i tako povrijeđena se povlačila preko Albanije. Nakon nekoliko mjeseci oporavka vratila se na Solunski front, gdje je učestvovala u bitkama, na ljeto i jesen 1916. godine. Tu se istakla u bici na Kajmakčalanu, u okuci Crne rijeke, kada je „gvozdeni puk“ bio priključen 122. francuskoj kolonijalnoj diviziji. Tada je zarobila 23 bugarska vojnika. Ipak, zbog hrabrosti koju je pokazala u borbi rat je završila sa činom kaplara srpske vojske. Za pokazano junaštvo u Kolubarskoj bici odlikovana je zlatnom medaljom za hrabrost “Miloš Obilić”. Milunka je preživjela i veliku austrougarsku i bugarsku ofanzivu i povlačenje preko Albanije.
Saveznici joj se divili
Odlikovana i hrabra žena borac izazivala je divljenje savezničkih vojnika koji u svojim redovima nisu imali žene borce. Pojava žena boraca u srpskoj vojsci bila je revolucionarna. Pored Milunke, bilo je još dvadesetak žena u srpskoj vojsci. Između dva svjetska rata Milunku Savić su poštovali širom Evrope. Pozivali su je na proslave jubileja, obilaske ratišta, polaganje cvijeća na grobove palih. Na susrete sa ratnim drugovima odlazila je u šumadijskoj narodnoj nošnji, a na njenim grudima blistao je niz najviših odlikovanja.
– Poznavala je Arčibalda Rajsa, Floru Sens, generale Geprata, D’Eperea… Iako bez škole, govorila je i pisala engleski i francuski, ne naročito, ali dovoljno dobro da ravnopravno komunicira sa saborcima, pa i da se s njima dopisuje.
O divljenju koje je ova izuzetna žena izazivala, posebno kod muškaraca “od oružja”, svjedoči i nekoliko anegdota.
– Madam, odlikovanja koja vi nosite nedostižna su za većinu vojnika. Ja sam se borio u Drugom svjetskom ratu, ali vi ste, bez sumnje, u svoje vrijeme bili hrabriji. Možete li da mi kažete svoj čin – pukovnik školovan na Vest Pointu je pitao Milunku.
Milunka se osmjehnula i rekla: “Zašto ne, pukovniče, ja sam – narednik.”
A tokom svečanosti u Solunu, na provociranje francuskih oficira može li da baci bombu deset koraka, Milunka je uzela flašu konjaka težine dvije ručne bombe i bacila je na udaljenost od 40 metara. Za ovo je od generala Mauricija Saraja dobila 18 boca najskupljeg konjaka. Piće nije odbila, ali jeste ponudu da se preseli u Francusku i dobije njihovu vojnu penziju. I ostala je u Srbiji.
Svi joj odali počast, a sopstvena država ju je zaboravila
Nakon rata, heroina Velikog rata radila je u Bosni i Hercegovini kao kuvarica, bolničarka, pregledačica u fabrici vojnih uniformi. Tada se udala za Veljka Gligorevića, sa kojim je dobila kćerku Milenu, ali je ubrzo usvojila još tri kćerke Višnju, Radmilu i Zorku. Međutim, ubrzo je postala udovica, tako da je Milunka sama podigla četiri kćerke. Nakon urgencija saboraca, 1929. godine se zaposlila kao čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu, gdje je provela najveći dio radnog vijeka. Neočekivano, Skupština Beograda je 1972. Milunki Savić dodijelila jednosoban stan u naselju Braće Jerković. U novom stanu Milunka Savić je poživjela oko godinu dana. Umrla je 5. oktobra 1973. godine. Iako je u medijima (čitulji u novinama) prvobitno bilo najavljeno da će Milunka Savić biti sahranjena u Aleji velikana, to se nije dogodilo. Sahranjena je u porodičnom grobu na Novom groblju, a tek 2013, na obilježavanju 40 godina od njene smrti, posmrtni ostaci Milunke Savić premješteni su u Aleju velikana.
eTrafika.net
