Boris Pašalić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, poručuje da će ovo ministarstvo istrajati u borbi protiv lažnih poljoprivrednika, te da su rezultati sa terena u ovom pogledu poražavajući.
Naglašava da je kontrolama utvrđeno da je značajan broj farmera u RS, koji su korisnici podsticaja, prikazivao lažne podatke, pogotovo kod podrške za regresirani dizel i proizvodnju pšenice.
– Kontrole su pokazale da su neki ili prijavili više usjeva nego što stvarno imaju ili su prijavili usjeve koje uopšte nemaju. Ranije smo kontrolu sprovodili samo kroz inspekcijski nadzor, a sada to radimo preko Agenciju za agrarna plaćanja. Kontrolori su svaki dan na terenu – ističe Pašalić.
O kojem broju lažnih poljoprivrednika je riječ?
Na primjer, od 3.100 korisnika podsticaja za pšenicu, kontrolisali smo oko 147 iz svih opština RS, od čega 20 odsto njih uopšte nema usjeve pšenice. Oni su u registru, pa prijave da imaju, naprimjer, deset hektara, a mi smo im vjerovali da govore istinu.
Šta se ranije dešavalo kad im neko dođe u kontrolu?
Mogli su da pokažu bilo koju i bilo čiju parcelu. Sada na teren vodimo ljude iz RUGIP-a, koji utvrđuju o kojoj parceli je riječ i šta je na njoj.
Kako će prevaranti biti kažnjeni?
Tim ljudima smo uskratili premiju, a dvije godine neće moći da dobiju podsticaj ni po kojem osnovu. Takođe, njihova imena će biti objavljena na našem veb sajtu. Uvešćemo red u ovu oblast. Zamjerio sam i poštenim farmerima koji su znali za ove prevare, a nisu na njih ukazali. Nakon pšenice, uslijediće kontrole soje, određenih veterinarskih mjera, te kontrole u oblasti animalne proizvodnje.
Šta je najveći problem našeg agrara?
Loša konkurentnost domaćih proizvoda. Na primjer, proizvođač pšenice u Mađarskoj ima sedam, a kod nas četiri tone po hektaru, po čemu se jasno vidi koliko smo nekonkurentni.
Kako povećati konkurentnost?
Ona se postiže primjenom novih znanja i tehnologija, tako da je pogrešna percepcija da se poljoprivreda razvija na bazi podsticaja koji samo pomažu niskodohodovne sektore.
Poljoprivrednici se, ipak, uglavnom žale upravo na nedovoljne podsticaje.
Podsticaji od njih čine zavisnike koji, kad znaju da će dobiti novac od države, ne razmišljaju mnogo o novim sortama, novim pesticidima, novim đubriva. Mi, s druge strane, želimo da podsticaje više usmjeravamo u kapitalne investicije, a manje u direktna davanja po litru i kilogramu.
U kojoj mjeri su naši farmeri spremni da prihvate nove tehnologije?
To, nažalost, ide prilično teško. Zato djelujemo u pravcu da gazdinstva preuzimaju mlađi ljudi. Primjera radi, ako farmer kupi novi traktor, dobije 30 odsto povrata od MPŠV, a ako je mlađi od 40 godina dobije 35 odsto povrata. Toliko vraćamo i ženama nosiocima gazdinstava.
Koliko stoji priča da su naša sela ugroženija nego ikada?
Jesu ugrožena, ali ne puno više nego urbana područja. Međutim, u selima se više primjeti odlazak ljudi. Razmišljali smo da, po uzoru na Srbiju, formiramo jedno tijelo koje bi se bavilo ovom problematikom. Naravno, ne možemo zaustaviti odlazak ljudi sa sela, ali možemo ublažiti ovaj trend.
Kako?
Jedna od mjera bi bila da se mladim poljoprivrednicima obezbijedi besplatno zemljište u zakup. To je jedan od načina da stimulišemo mlade ljude da ostanu na zemlji.
Poražavajuće je da se u RS obrađuje tek polovina poljoprivrednog zemljišta.
Tačno, od 600.000 hektara, u prosjeku je obrađeno 300.000. To jeste problem, ali ne treba zaboraviti da ambijent za život u rurualnom području ne čine samo parcele, nego i dobri putevi, dobri vodovodi, dobre škole.
Farmeri predlažu i mjeru da se ljudima do 40 godina daju beskamatni krediti, da mogu da započnu posao na selu.
To je dobra ideja. Već imamo program u okviru kojeg mladim inženjerima poljoprivrede dajemo bespovratna sredstva da razviju biznis na selu. Ovaj model, naravno, možemo da proširimo i na proizvođače.
Ako se propast naših sela nastavi, sa kojim ćemo se posljedicama suočiti, dugoročno gledano?
Kad se pomene selo, prva asocijacija je proizvodnja hrane. Ne bih rekao da odlazak ljudi sa sela može da je dovede u pitanje, prije svega zato što mi većinu hrane uvozimo, te zato što, tamo gdje je poljoprivreda razvijena, nemamo toliki problem odlaska ljudi. Osnovni problem koji će nas pogoditi, kratkoročno, jeste nedostatak radne snage.
Na koji način?
Imamo usitnjene parcele voća i povrća, odnosno proizvodnju koja je dohodovno isplativa na maloj površini. Svaka ta proizvodnja zahtijeva mnogo ruku za rad, a naši proizvođači se već sad suočavaju s nedostatkom radne snage.
Uvozimo i šta treba i šta ne treba
Koji su glavni razlozi što BiH, uprkos odličnom prirodnom potencijalu, uvozi čak 80 odsto hrane?
Tačan je podatak da za vlastite potrebe možemo da proizvedemo tek jednu petinu hrane. Poražavajuće je to što uvozimo ne samo ono što ne možemo da proizvedemo, nego i velike količine žitarica, mesa i slično. To je jako teško objasniti.
Pokušajte.
Nažalost, imamo složenu državu, gdje su podijeljene nadležnosti. Odgovornost se prebacuje, a krivac se traži u nekom drugom. Lani smo, naprimjer, imali rekordnu godinu u proizvodnji jabuke unazad dvije decenije, a opet smo ovo voće uvozili iz Poljske. Teško da ćemo ovdje nešto moći da promijenimo i u narednom periodu, ali moramo da stimulišemo naše proizvođače da više proizvode i budu konkurentniji.
srpskainfo.com
