“Ostao sam dužan grupi “Pravda za Davida“ iz jednog davnog kontakta, u vidu obećanja za jedno ovakvo pisano obraćanje, ali životne okolnosti mi naprosto to nisu dozvolile. Nadam se da sam ovim putem uspio da dovoljno jasnim jezikom dočaram kako svoj stručni, a tako i ljudski stav u vezi sa smrću Davida Dragičevića. Konačno su despoti počeli da posrću na Balkanu, i zato u ime tog oslobođenja koje se nazire sa one strane Drine i za spomen duši jednom nevinom mladiću, pišem ove redove nadajući se slobodi dolazećih ljudi….”.
Ovim rečima, započeo je svoje pismo, ekskluzivno za Nova.rs, specijalista sudske medicine i obducent dr Radovan Furtula, koji je bio deo tima na VMA, u vreme kada je rađena reobdukcija pokojnog Dragičevića u ovoj ustanovi, u vezi koje je bio konsultovan. Smrt nesretnog mladića iz Banjaluke ni posle dve godine nije rasvetljena, a dr Furtula svedoči o detaljima sa reobdukcije, koji ukazuju na to da je David Dragičević ubijen. Njegovo pismo prenosimo u celosti.
Onoga dana, u zlo proljeće one pogane godine, kada je sa one strane Drine u Banjaluci jedan mladić biblijskog imena pronađen mrtav, fariseji iz jedne čaršije izdali su proglas. U njemu se nije našla ni jedna jedina lijepa riječ o pokojniku. Kao ni duh ondašnje tradicije, niti trunka empatije. Čak je javnost mogla i pomisliti da je pokojni mladić bio dokazani neprijatelj države i naroda. Izgleda da je tako moralo biti.
Jedan balkanski vilajet zasnovan na dugogodišnjoj sili, objavio je rat jednom mrtvom mladiću. Poput mnogih drugih, i ja sam tih dana pročitao vijest da je u Banjaluci, na ušću rječice Crkvene u Vrbas pronađeno tijelo mladića, koji je prethodno prijavljen od strane porodice kao nestao. Vrlo brzo došlo se do saznanja da je obdukcija potvrdila da je riječ o utopljenju. Nakon razumljive reakcije porodice, započinje još jedan balkanski post mortem rijaliti.
I dok su pokojnog Davida oplakivali mnogobrojni, i dok je javnost postavljala brojna pitanja, dželati nisu gubili vrijeme. Posipajući lažima i klevetama njegov trag kod živih, oni su neprestano uzdizali Davida. Gubeći iz vida krvožednih očiju da je to nečije dijete, goloruko i nenaoružano, nisu prestajali da ga i mrtvog raspinju. Tako je preko noći dvadesetjednogodišnji student u svoj simbolici svog imena postao David Štrbac našega doba, koji je žoharima rekao „NE“. Do te mjere posthumno obespravljen, da će svaka potreba za istinom o njegovoj smrti biti nominovana kao politizacija.
No, kako sam ja došao do Davida? U to vrijeme još uvijek sam pripadao obducentskom timu pri VMA. A kako je nakon obdukcije u Banjaluci rađena reobdukcija u našoj ustanovi od strane pukovnika Ivice Milosavljevića, mog tadašnjeg šefa, tom prilikom sam se i upoznao sa sadržajem obdukcionog protokola kolege obducenta iz Banjaluke.
Već na osnovu slika, osim nedvosmislenosti oko utopljenja kao uzroka smrti (na šta je nesumnjivo ukazivao nalaz na plućima i ostatku disajnog puta), sve one vidljive i mnogobrojne povrede iz spoljašnjeg nalaza upućivale su da nešto čudno postoji u vezi sa ovim utopljenjem. Naravno, kako bi što više rijalitizovali nečiju nevolju, u javnost su dospjele i slike sa obdukcije.
Neotkriveni detektivski geniji među laicima samouvjereno su se zaklinjali u svoje teorije o mehanizmu smrti nesretnog mladića.
Iako me je struka učila da u određenim slučajevima prilikom izrade zaključaka obdukcionih protokola stojim iza uopštenih i ustaljenih formulacija, u ovom slučaju biću decidan i vrlo određen.Već mi je muka od eufemizama moderne nauke koja nikako ne služi da nešto otkrije i pojednostavi, već uporno insinuira i komplikuje postojeću već dovoljno zamršenu svakodnevicu.
Možda bi trebalo da u udžbenicima bezbjedonosnih službi stoji posebno uputstvo sa medicinskom edukacijom u slučaju potrebe uklanjanja neistomišljenika i buntovnika, da to bude profesionalno i vispreno kao u slučaju ruskih službi sa radioaktivnim polugama ili egzotičnim otrovima.
Tako bismo bar izbjegli ove dekadentne i anahrone metode eliminacije nakon kojih će nas proglašavati ludim i neukim. I ne možemo nikog drugog optužiti za sve ovo osim društvo u cjelini. Jedne koji zlo čine i one druge koji na sve to pristaju i ćute.
Dakle, koliko je teško reći da je pokojni David Dragičević lišen života tako što ga je više osoba koristeći svoju fizičku nadmoć utopilo u plićaku neke dostupne vode? Da li je to bila Crkvena, Vrbas ili neka treća voda. Teško je reći zato što breme straha kao najgore nasleđe devedesetih i dalje tumara balkanskim sokacima.
Teško je zato što nema „Godoa“ da dođe ne bi li nam odnio nevolju za koju mi sami očito nismo kadri. Povrede na licu pokojnog u vidu brojnih oguljotina prisutne su isključivo na prominentnim (izbačenim i istaknutim) dijelovima lica (vrh nosa, jagodice, donja ivica čela, izbačeni dijelovi usana) i kao takve više nego dovoljno govore. One su nastale grubim fizičkim kontaktom sa neravnom površinom (pješčano dno rijeke ili potoka je idealan izbor ovakve podloge) u agonalnoj fazi kada je pokojnik pokušavao da dođe do vazduha pokrećući glavu u bočnim pravcima sputan fizičkom silom koja ga je onemogućavala da podigne glavu iz vode.
Navodim samo ključne povrede koje imaju svoj značaj u mehanizmu smrti, kao i neke od onih na leđima pokojnika koje predstavljaju tzv. duboke hematome (krvne podlive) u međurebarnim mišićima, nastale dejstvom pasivne sile na zadnju stranu trupa nasuprot agonalnim pokušajima tijela usmjerenih odozdo, koje je očajnički pokušavalo da se uspravi.
Ovako bi otprilike mogla da se opiše suština jednog utopljenja i povrede koje se u ovom slučaju iz teoretskog modela zapravo mogu prepisati u praktični sled događaja.
Naričući kroz bol i suze, roditelji i pred Bogom i pred ljudima do dan danas iščekuju svoju pravdu. Hajde, molim vas… Hoćete li se već jednom dogovoriti, gospodo državni činovnici, koja istina danas pripada čovjeku? Prava ili pravna.
Nova.rs
