Za deset, ili dvadeset godina, mladi koji budu gledali ovaj film neće ništa razumjeti. Neće shvatiti značaj operacije „Koridor 92“, neće osjetiti nikakvu emociju, niti niti će pred sobom imati validan istorijski dokument. A kao malo koja vojna operacija, ova je imala obilje originalnog arhivskog materijala, toliko vrijednog da se moglo snimiti nekoliko filmova. Nažalost, to uopšte nije korišteno!
PIŠE: Anđelko Kozomara
Poslije 28 godina čekanja, na Dan Republike, prikazan je „Koridor 92“, film o najslavnijoj vojnoj operaciji Vojske Republike Srpske u građanskom ratu u BiH, operaciji koja je sudbonosna odredila budućnost Republike Srpske i spasila oko milion ljudi iz neprijateljskog okruženja. Sa vojnog aspekta, ova operacija je, kažu, izučavana na nekim vojnim akademijama. Legenda ide tako daleko da kaže kako je proučavana i na čuvenom West Pointu.
Sa dramskog i umjetničkog, dokumentarno-igranog aspekta, ali i istorijskog, ovaj film je jedna od najvećih bruka srpskog naroda u novijoj istoriji. Još jedan promašaj koji će služiti neprijateljima da nas ismijavaju, ponižavaju i vrijeđaju, jer smo se sami prikazali kao primitivna rulja odmetnika, a ne uređena vojska, kakav je bio Prvi krajiški korpus VRS!
Za neuku rediteljku i neukog producenta, evo podatak da je VRS brojala oko 250.000 vojnika, a Prvi krajiški korpus 128.000. Dakle, više od polovine vojnika! Da je branio teritoriju površine 17.000 kvadratnih kilometara, a poređenja radi, RS danas ima 25.000 kvadratnih kilometara; Da je linija odbrane ovog Korpusa bila duga oko 1.800 kilometara, na kojoj je svakog jutra trebalo uspostaviti telefonsku vezu, dovesti doručak i topli čaj.
Da bi čitaoci razumjeli veličinu i organizaciju ove vojne jedinice, od Banjaluke do Barselone ima oko 2.000 kilometara!
Godinu dana film su radili ljudi iz RTS, koji o ovoj operaciji ama baš ništa ne znaju, a pogotovo nemaju nikakvu emociju, ni blizu onoj kakvu imaju ljudi sa ovih prostora. Po pravdi i osjećaju, po zaslugama i znanju, to su trebali da rade ljudi iz RTRS i s njima zajedno Boračka organizacija RS.
Za sve ono loše što je u ovom filmu i oko njega urađeno, prije svega ogroman novac koji je utrošen u ovaj sraman i potpuno promašen projekat, najveći krivac je Centar za istraživanje rata i ratnih zločina RS i njegov direktor, koji se još i besramno potpisa, gle čuda, kao producent! Dečko koji je u vrijeme proboja koridora bio još u pelenama, birao je neupućenoj ekipi iz Beograda sagovornike, pa nije ni čudo što je većina, bez namjere da bilo koga uvrijedim, nekompetentna i nekvalifikovana da govori o najslavnijoj bici srpskog naroda, možda odmah iza Kosovskoj boja. Oni koji bi o ovoj operaciji imali šta reći nisu ni pomenuti, a pogotovo nisu gostovali pred kamerama!
Preduga je lista promašaja i autorke i producenta, dvoje najodgovornijih ljudi u ovom filmu. Ovim filmom nisu uspjeli da daju ni vojni, ni umjetnički pečat najvažnijoj operaciji u proteklom ratu. Gledaocima, ali i istoriji, budućim generacijama, ponuđen je potpuno bezvrijedan projekat,nedostojan 508 žrtava operacije Koridor .
Operaciju „Koridor 92“ osmislio je i vodio je u svakom trenutku, od prvog pokreta do poslednjeg slavlja, isključivo general Momir Talić. On je u ovom filmu samo ovlaš pomenut, u pola rečenice glavnog naratora političkih prilika koje su prethodile ovoj vojnoj akciji.
Komandno mjesto bilo je na Dugim Njivama, iznad Modriče. Sa tog mjesta, ispod jedne kruške, bio je sto sa vojnim kartama, i odatle je Momir Talić upravljao cijelom operacijom. To u filmu nije ni pomenuto!
Nema nijedne autentične izjave generala Talića iz tog vremena, a ima ih snimljenih na stotine, jer su naši tv snimatelji i fotoreporteri tu boravili svaki dan. Prećutano je mnogo važnih detalja, pa i taj da naša vojska nije mogla da neutrališe hrvatske vojnike sa Dabar kule. Onda je Veljko Milanković, sa svojim Vukovima sa Vučjaka krenuo pred zoru, njih oko 200, u naizgled nestvarnu akciju. U jednom trenutku Milanković je komandovao: “Nož na pušku!“. Ta naredba je ledila krv u žilama njegovih saboraca. Prvi i poslednji put u ovom ratu čula se takva komanda! Nakon borbi prsa u prsa, Dabar kula je osvojena.
Sa vojne strane uopšte nije objašenjen značaj operacije koridor. Nije pomenuto da je u ovom regionu i u Kninskoj krajini oko milion ljudi bilo zarobljeno. Zato je proboj koridora i nazvan „Put života“. Postoje arhivski snimci, koji ovdje nisu prikazani, da su trgovine u Banjaluci bile poluprazne, nije bilo osnovnih prehrambenih artikala, apoteke su ostale bez najneophodnijih lijekova, a banjalučka pijaca, inače tradicionalno dobro snabdjevena, bila je poluprazna. U toj klaustrofobičnoj situaciji emotivna temperatura rasla je do usijanja. Vrhunac je bio 31.maja 1992. godine, kada su uvedene sankcije SR Jugoslaviji i od tada ni avioni iz Beograda nisu više mogli da dovoze hranu na aerodrom u Mahovljanima.
Nije samo 12 beba umrlo zbog nedostatka kiseonika, nego i mnogi bolesnici, zbog nedostatka lijekova. Bilo je očigledno da su velike sile Zapada, koje se hvališu demokratijom i borbom za ljudska prava, u stvari napravile najveći i najnehumaniji koncentracioni logor u istoriji čovječanstva. Ta drama, koja svakom razumnom tjera suze na oči, ne vidi se u ovom filmu!
General Talić donio je tih dana najhrabriju i najznačajniju odluku u svojoj vojničkoj karijeri – svim snagama i sredstvima mora se otvoriti koridor prema Srbiji!
U selu Stanovi, kod Doboja, u jednoj neuglednoj jednospratnici, načelnik štaba 1.KK, tada pukovnik, a sada general, Boško Kelečević, sa svojim saradnicima brižljivo je pratio situaciju i planirao napade u Posavini. Naizgled situacija je bila bezizlazna. Strane obavještane službe bile su ubijeđene da 1.KK nema tih snaga da probije bedem hrvatske i muslimanske vojske na Koridoru i spoji se sa Istočno- bosanskim korpusom. Boško Kelečević se u ovom filmu pojavljuje onako uzgred, kao neki sporedni faktor, a on je u ovom trenutku najvažniji svjedok tih istorijskih događaja, jedini preživjeli iz najužeg tima generala Talića, njegova desna ruka i najbliži saradnik. Ponižavajuća uloga koja mu je data u filmu izaziva bijes svakog poznavaoca prilika na ratištu tog vremena. Voditelj filma dobio je potpuno nezasluženo nekoliko puta više vremena od generala Kelečevića.
U filmu, od danas živih svjedoka tih planiranja u sobičku od 15-tak kvadrata u Stanovima, ne pominje se ni pukovnik Milivoje Simić, tada komandant OG Doboj. U pratnji jednog obavještajnog oficira komande Korpusa general Talić je stigao 17.juna u Stanove i od tog trenuitka počinje planiranje najsloženije vojne operacije koju je izvela VRS u ovom ratu. U jednom trenutku, 23. juna, dan uoči započinjanja odsudne bitke, general Talić je upitao pukovnika Kelečevića kako borci gledaju na predstojeći boj: Svi jedva čekaju da operacija počne! – referisao je Kelečević. Ni te atmosfere nema u filmu. Poslije toga general Momir Talić poslao je kratku poruku u Banjaluku: „Obećaavam da će za Vidovdan srpski narod dvije Krajine biti povezan sa maticom Srbijom!“. Ni te, zaista istorijske poruke, nema u filmu, a vjerovatno je ima u nekim arhivama.
Sa vojničkog aspekta cijela operacija na frontu dugom 88 kilometara prikazana je prejednostavno, kao dječija igra. Nema dramaturgije, nema stvarne ratne atmosfere. Na primjer, nema jednog izuzetno važnog detalja, dragocjenog za svakog iole ozbiljnijeg filmadžiju, da se kroz Posavinu probio jedan kurir iz Odžaka koji je donio poruku tamošnjih Srba. Njih oko 2.000 zarobljeno je na fudbalskom igralištu u Odžaku gdje ih svakodnevno po nekoliko umire od gladi, jer im je jedina hrana bila trava sa stadiona. Mole komandu 1. KK da naša avijacija u prvim naletima bombarduje upravo njih i tako im prekrate muke. General Talić odmah je pozvao potpukovnika Slobodana Kusturića, iskusnog i hrabrog pilota, komandanta avio brigade Vazduhoplovstva i PVO naše vojske i upoznao ga sa sadržajem poruke. Izdato je precizno naređenje svim pilotima da po svaku cijenu izbjegavaju bombardovanje upravo ovog dijela gradića. U kasnijim borbama za koridor naše oklopne i pješadijske jedinice umarširale su u Odžak i oslobodile ove nesrećne ljude. Ova rijetko viđena ljudska drama nije ni pomenuta u filmu, ali nije pomenuta ni naša avijacija, koja je imala veoma značajan udio u ovoj operaciji, posebno u oslobađanju Modriče. O svemu tome postoje arhivski snimci, a nepotrebno je angažovana Vojska Srbije da simulira rat. Ali je zato pomenut ustaški MIG 21 koji su naši oborili.
U filmu nema mnogih koji su živi, a zaslužniji su za „Bitku života“ od nekih koji su se u njemu pojavili – Milivoj Simić, komandant „Pajinog bataljona“, Borivoje Pavlović Paja, Mile Panić koji je prvi probio koridor na groblju u selu Miloševac, izviđačka četa 1.KK i drugi. Očigledno je producent birao sebi podesne sagovornike, a ne stvarne svjedoke istorijskih događaja.
U 16.05 tog Vidovdana, Novica Simić, jedan od najsposobnijih i najhrabrijih generala koje smo imali, komandant koji je uvijek, još od Zapadne Slavonije, bukvalno bio, ne na komandnom mjestu, nego sa svojim borcima u prvoj lini borbe, raportirao je generalu Taliću da je koridor probijen i da je put za Srbiju slobodan. Nekoliko trenutaka kasnije general Talić je putem talasa radio Banjaluke saopštio građanima da su borci 1.KK održali obećanje i probili koridor prema Srbiji. Snimak njegove izjave ima u arhivi RTRS, ali autore to očigledno nije zanimalo.
Nekoliko sati kasnije Crveni krst Jugoslavije formirao je prvi konvoj pomoći – osam kamiona, dva kombija i jedan džip, natovareni lijekovima, dječijom hranom, bocama sa kiseonikom i mašinom za njegovo pravljenje. Konvoj je do Banjaluke putovao gotovo 24 časa kroz uske puteve Posavine, a obezbjeđivali su ga borci svojim tijelima, kao živi štit. Snimci tih dramatičnih trenutaka postoje, kada je narod Posavine oduševljen dočekivao te humane ljude, uglavnom vozače iz Rume, koji su se dobrovoljno prijavili da krenu u ovu opasnu avanturu, ali ni oni nisu bili interesantni za autore ovog neuspjelog projekta. Istovremeno, iz Banjaluke je krenulo 28 šlepera koji su pošli u Jugoslaviju po neophodne sirovine za proizvodnju.
Ova operacija nije imala nijednu mrlju, nijednog optuženog za ratne zločine, ali uprkos toj činjenici, ne pominju se istinski heroji koji su se borili u ovim operacijama. Veliki broj marginalnih ljudi „svjedočio“ je o proboju koridora. Prikazano je previše brutalnih scena o stradanju Srba i priču je odvelo u sasvim drugom pravcu, a to nije bio cilj filma o čemu govori i sam njegov naziv.
Ima previše vulgarnosti i psovki koje ne daju scenama na simpatičnosti, nego prikazuju naše borce kao primitivce. Na osnovu igranih scena, koje je vjerovatno pisala neupućena autorka, da se zaključiti da je koridor probijen zahvaljujući snalažljivosti pojedinaca, a ne maestralno isplaniranoj i vođenoj operaciji. Tajna je i zašto je jedan od najpoznatijih srpskih glumaca pristao da se u filmu pojavi samo nekoliko sekundi, nepun minut, da bi odglumio pukovnika koji gine od neprijateljskog snajpera.
Za deset, ili dvadeset godina, mladi koji budu gledali ovaj film, neće ništa razumjeti. Neće shvatiti značaj operacije „Koridor 92“, neće osjetiti nikakvu emociju, niti niti će pred sobom imati validan istorijski dokument. A kao malo koja vojna operacija, ova je imala obilje originalnog arhivskog materijala, toliko vrijednog da se moglo snimiti nekoliko filmova. Nažalost, to uopšte nije korišteno! Stručnjaci za dokumentarni film preporučuju najviše 5-7 sagovornika, a ovdje ih ima na desetine, pa se potpuno izgubila nit same operacije i to najbolje govori da su autori istinski naturščici.
Film, na primjer, ne pominje veličanstven doček oko hiljadu dobrovoljaca kninske policije u Banjaluci, koji su se vraćali kući nakon pobjede u proboju koridora. Banjalučani su izašli na ulice i pozdravili ove hrabre momke. Na trenutak pomislim da su film zaista pravile strane obavještajne službe s namjerom da omalovaže veliki uspjeh srpske vojske.
Film ima i tehničkih, rekao bih – početničkih grešaka. Svi sagovornici govore ijekavski, a tekst glumac Sultanović čita na ekavici. Potpisi sagovornika su nepristojno sitni i „razmazani“, tako da ni za koga ne možete da pročitate ko je bio i šta je radio u toj operaciji.
I za kraj ono najsramnije, ono što mogu samo neznalice i nekompetentni ljudi, jer takvi, nažalost, vode najvažnije institucije u ovoj zemlji: Film je u toku premijernog prikazivanja na Dan republike, sveti dan za sve Srbe u Republici Srpskoj i BiH, nekoliko puta prekidan reklamama!
Film koji treba da bude najsjajnija zvijezda u očuvanju slavne srpske istorije i srpskog identiteta, morao je da prođe bez preporuka oglašivača!
Istinito
