Među otkrivenim depešama koje su uzdrmale čitav svijet, brojne se odnose na one u kojima američke diplomate izvještavaju o našim političkim akterima.
Od svih političara iz RS, u depešama Vikiliksa najčešće se spominje Milorad Dodik, koji je uz važnost funkcija na kojima se nalazi, najdugovječniji akter na političkoj sceni.
Iz izvještaja američkih diplomata (koje je objavio Vikiliks) vidi se da je odnos službenika državne administracije SAD sa Dodikom dug i komplikovan. Konstanta u tim odnosima su stalni pritisci Vašingtona da se događaji i institucije u BiH prilagode njihovom viđenju stvari.
Po depešama s početka vijeka vidi se da je Dodik bio kooperativan – on pomaže u saradnji sa Hagom; zabilježen je i njegov stav o nezavisnosti Crne Gore i Kosovu – ali kasnije se Amerikanci najčešće žale zbog promjene Dodikove retorike koju su smatrali nedopustivom. Bilo je to i razgovora “u četiri oka”. Dodik je danas, kao što znamo, pod sankcijama Stejt departmenta i zabranjena su mu putovanja u SAD.
Čitaoci koji duže prate zbivanja prisjetiće se Prudskog sporazuma, pokušaja reforme policije i vremena kada je Brčko polako “iskliznulo” iz Republike Srpske. Ostalo je zabilježeno da je Svjetska banka protivila preispitivanju sumnjivih privatizacija u RS.
Amerikanci se gotovo neprestano bave nepokretnom vojnom imovinom, a na kraju primjećuju zbližavanje Dodika i Dragana Čovića (HDZ).
Najstarija depeša u vezi sa Dodikom je iz 2000. godine i njegovog prvog premijerskog mandata. Bilježi kontakte sa Karlom Delponte (tužiteljka u Hagu), i obavezama prema tribunalu za ratne zločine. Dodik je tužiteljki rekao da bi podijelio informacije o Radovanu Karadžićuali da ih domaća bezbjednosna služba nema, te zatražio od nje da nastavi sa pritiscima na SFOR da nastavi sa naporima da ga uhapse.
Prva depeša iz 2006. govori o tome da je Dodik, tadašnji premijer RS, najavio preispitivanje nezakonitih privatizacija, uz mogućnost zamrzavanja akcija stečenih u sumnjivim procesima. Uz napomenu da je Svjetska banka izrazila zabrinutost da se time šalje negativna poruka ulagačima, jedna odjeljak izvještaja se naslovljava riječima “lov na privatizacione vještice”.
Depeša iz avgusta 2006. informiše o Dodikovoj spremnosti da prihvati državni zakon o policiji i odricanje, ukoliko Policija Republike Srpske bude organizaciona jedinica u okviru državne policije. Ambasador Meklhejni na kraju depeše daje komentar da će kompromis biti moguć kada Dodik obezbijedi pobjedu nakon izbora te jeseni.
Depeša iz 7. avgusta referiše da je zamjenici američkog ambasadora Džudit Cefkin i američkom ambasadoru pri Kancelariji za globalno krivično pravosuđe Klintu Vilijamsonu, poručio kako je javnosti u Srbiji laknulo što je Crna Gora postala nezavisna, a da Srbi smatraju da je Kosovo posebna država, te da ne žele dva miliona Albanaca koji će im uticati na izbore. Što se tiče domaćih izbora, predviđao je ubjedljivu pobjedu svoje stranke i formiranje BH. vlasti sa SDP.
U septembru iste godine tema sastanka ambasadora i Dodika bila je zabrinutost Dodikovom retorikom o secesiji, te njegovim komentarima u vezi sa Kosovom nakon sastanka u Beogradu. Zatraženo je da se Dodik uzdrži od “zapaljive retorike u vezi sa referendumom o nezavisnosti RS”, na šta je Dodik odgovorio da to želi, ali da “nije siguran da je to najbolji način djelovanja”. U vezi sa reformom policije ambasador je poručio je potrebno obnoviti angažman i da će EU pokazati fleksibilnost u pregovorima, dok je Dodik odgovorio da nije spreman da nastavi pregovore dok ne prođu izbori.
Meklhejni je na jednom sastanku sa Dodikom u februaru 2007, zamolio je zapisničare da napuste sastanak, i u četiri oka Dodika upozorio da su njegova pojavljivanja u javnosti s Vojislavom Koštunicom, tadašnjim premijerom Srbije i izjave u vezi s Kosovom u potpunosti suprotni sa američkom spoljnom politikom u regionu.
“Dodik je rekao da je primio i razumio poruku”, navedeno je u depeši.
U maju 2007. se konstatuje da Dodik osporava nadležnosti BiH i govori o njihovom vraćanju na nivo RS. Zapaža se da je takve poteze ubrzala retorika Harisa Silajdžića, koji je u to vrijeme tražio da se Srebrenica izdvoji iz nadležnosti RS. Konstatuje se da “privatni stavovi” ukazuju da retorička salva protiv države ima za cilj kratkoročne političke ciljeve u vezi sa pozicijama u Upravi za indirektno oporezivanje (UIO).
Meklhejni izvještava sa sastanka sa Dodikom u maju, riječima da je Dodik bio otvoreniji prema prijedlozima Silajdžićeve reforme ustava i policije koji su na sastanku razmatrali, nego što su očekivali.
O Kosovu je bilo riječi i sredinom 2008. u jednoj od sadržajnijih depeša, kada je ambasador Ingliš Dodiku lično dostavio pismo pomoćnika državnog sekretara SAD, Danijela Frida, u kome se kaže da su SAD zabrinute zbog Dodikovih “stavova i poteza koji stvaraju utisak da RS može krenuti odvojenim putem od BiH”.
“U prvi mah naizgled zapanjen pismom, Dodik je reagovao emotivno, rekavši da su ton i sadržaj iznenađujući, neprikladni, neprihvatljivi i nepravedni”, navodi Meklhejni, koji dalje navodi šta Dodik smatra za konstruktivnosti koje se ne cijene:
“Na primjer, Dodik je tvrdio da je mogao da izazove probleme oko Srebrenice, Kosova i hapšenja Karadžića, ali se umjesto toga rukovodio da održi mir i spokoj u RS. Dodik je rekao da je njegova ‘odgovornost’ da održi stabilnost, ali da istovremeno mora postići ‘delikatan’ balans između ove odgovornosti i potrebe da ‘zadovolji lokalne ljude’ (u RS)”, prenosi američki ambasador, ali ovdje dodaje napomenu da su Dodikove tvrdnje tačne u vezi Srebrenice, dok je u druga dva slučaja davao izjave koje su stvarale suprotan efekat.
Dodik je demantovao da ima “separatističku agendu”, kao i da ne podriva državne institucije. Njegov prijedlog su zajednička koordinaciona tijela dva entiteta koji bi bili “jedna adresa” u EU procesu. U depeši se navodi da Dodik predlaže entitetski podračun u sistemu UIO, te da ističe reformu odbrane kao pozitivan primjer saradnje RS sa državnim institucijama, dodajući jednom prilikom da “vojska treba da ostane državna kompetencija”.
Brojni izvještaji američke ambasade obavještavaju centralu o “redovnim” političkim dešavanjima poput Dodikovih kritika BH. sudstva, zahtjeva u vezi sa Elektropernosom, idejama o vraćanju nadležnosti, istragama i sudskim procesima, kao i običnim intervjuima i medijskim prepucavanjima.
Događaj koji je imao značajniju političku težinu bio je dogovor Čovića, Dodika i Tihića u Prudu, 8. novembra 2008. Zadovoljni dijalogom ali uz sumnju da će politički dogovor dati konkretne rezultate, a ambasador Ingliš još bilježi da su tri lidera imali sastanak sa njim i da nije bilo previše optimistično, da bi kasniji dogovor iznenadio mnoge. Ustavna reforma, državna i vojna imovina, popis, budžet i pitanje Distrikta Brčko, kog Amerikanci žele da vide u Ustavu BiH, bile su glavne teme sporazuma. U komentaru se navodi da je najproblematičniji dio izjave o Brčkom, jer Amerikanci žele rješavanje ustavne pozicije Distrikta.
Nekoliko depeša govori o pokušajima da se iz sporazuma izrode konkretna rješenja. Iako notira probleme koje Tihić može imati sa SDP i dijelom stranke (SDA) koju predvodi Bakir Izetbegović, stalno izražava sumnju u Dodikovu želju za kompromisom, prije svega oko uvođenja Brčko Distrikta u Ustav BiH, na čemu se posebno insistira. Ingliš navodi da mu i Čović ukazuje na potrebu da se “testira Dodikova iskrenost”, dok sam ističe da se Dodik često udaljava od obećanja koja privatno daje, te da će nastaviti sa pritiscima na njega, posebno u vezi sa Distriktom. Dodaje i da treba iskoristiti Dodikovu spremnost na saradnju, makar bila i prolazna. Nakon ručka sa trojcem, Ingliš je odvojio Dodika da ga u četiri oka upozori na retoriku kojom se obrušava na Rafija Gregorijana.
Ambasador je upozorio Dodika da je njegova višemjesečna kampanja protiv zamjenika visokog predstavnika stvorila je okruženje u kom je moguće da prijetnje, koliko god prazne sami po sebi, prerastu u opasne radnje”, stoji u depeši.
Dodik je odgovorio da je Gregorijan “prvi napao”, te je naveo još primjera gdje se SAD nepravedno postavljaju prema njemu. No u izvještaju Ingliš ima drugačije mišljenje i smatra da ukoliko Dodiku nešto smeta, onda ne treba da radi ono što izaziva njihove reakcije.
Pri kraju pregovora u kojim je prihvaćen tekst amandmana na Ustav u vezi sa Distriktom, ambasador izvještava da je protiv Dodika pokrenuta istraga, iako se to još zvanično ne zna u javnosti, dok nakon usvajanja amandmana Ingliš izvještava o ručku sa Dodikom na 17. spratu Vlade RS (održan 16. 4.). Prenosi mu zabrinutost američke administracije zbog nerješavanja pitanja pokretne vojne imovine, zbog čega kasni BH put u NATO. Dodik je bio konstruktivan po tom, kao i po pitanju državne imovine van BiH, ali je napadao Sud BiH i njegovu mogućnost da preuzima predmete.
“Dodik je upitao zašto je on ‘jedan jedini’ kojeg istražuje SIPA. Upozorio da će njegovi budući potezi ‘biti vođeni njegovom gorčinom zbog ovog slučaja,’ i dodao da ‘liježe i ustaje sa mislima o ovom slučaju'”, navodi Ingliš.
Ambasador ga je pozvao da bude oprezan, a Dodik je odgovorio da će se boriti svim demokratskim sredstvima.
“Ironično, on se tada požalio da je istraga protiv njega išla presporo. Pitao je: ‘Kakvav tužilac odlučuje da li ima dovoljno dokaza šest mjeseci? To je neprihvatljivo”. Dodik je rekao da je ‘spreman da ide na sud’, ali da ne želi da bude u poziciji da, na kraju, istraga utvrdi da se ništa nije dogodilo. ‘Ja se nadam da imam pravo da se borim – ne samo na sudu, već i demokratski, pošto je ovo politička priča’ ” – prenosi Ingliš Dodikove riječi.
Ingliš je prenio već dobro znanu podršku ustavnim reformama, koje bi donijele bolju funkcionalnost državnih institucija a ne teritorijalni preustroj, ispunjavanje obaveza proisteklih iz presude Evropskog suda za ljudska prava, te stvorile evolutivni proces u čijem osnovu je Dejtonski sporazum. Rekao je da su SAD mnogo uložile u BiH da se ne bi aktivno zanimale za ovaj proces, te da su spremni da pomognu. Dodik je odgovorio da nema ništa protiv većine tih principa, da razumije američku zainteresovanost, ali da je najbolje da lokalni predstavnici traže rješenja i prijedloge za te probleme. Dodao je da je opasno ono rješenje koje bi omogućilo preglasavanje, da niko ozbiljan u RS nije protiv BiH, ali da je nemoguće davanje dodatnih nadležnosti na nivo BiH.
Kraj razgovora je bio posvećen medijima, pa je Dodik pobrojao medije na koje ne utiče i koji su kritični prema njemu, kao i one koji su neutralni ili mu daju podršku. Rekao je da su ATV i BN mediji koji ga ne podržavaju, dok je RTRS “takav kakav je”. A tu su i federalni mediji.
“Dodik je rekao da ima novu strategiju odnosa prema medijima. Rekao je da je Vlada RS nedavno najavila grantove medijima koji konkurišu za njih. ‘Daćemo im nešto novca, a onda će nas podržati – baš kao u Americi’ “- citira Ingliš svog sagovornika.
Posljednja depeša je iz 2010. i analizira odnos Dodika i Čovića, te se njihovo približavanje tumači kao pokušaj teritorijalne (re)organizacije BiH, što kvari odnose HDZ i SDA, što Ingliš tumači kao jačanje Dodikove pozicije i argumentacije da je glavni problem u Federaciji BiH.
Mondo.ba
