Da li znate da Bosna i Hercegovina mora prestati sa proizvodnjom električne energije na ugalj do 2050. godine. Imamo li plan za dalje?
Fosilni sat otkucava. Alarm je podešen na 2050. godinu. Možda period od skoro tri decenije iz pojedinačnog ugla djeluje kao daleka budućnost, ali iz ugla javnih interesa i države, to je vrijeme koje „samo što nije“. Naročito kada su posljedice više nego ozbiljne.
Bosna i Hercegovina se obavezala međunarodnim sporazumima i konvencijama da će smanjiti emisije štetnih gasova, odnosno biti „klimatski neutralna“ do navedene godine. Međutim, čini se da uprkos tome, potpis na „zelenim“ sporazumima i konvencijama, za našu zemlju predstavlja samo mrtvo slovo na papiru. Dugoročne strategije i planovi koji se donose na državnom nivou i dalje podrazumijevaju energiju dobijenu iz uglja, čije ekološke, a naročito zdravstvene posljedice su itekako poznate.
Važno je pomenuti i to da, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), zagađenost vazduha je povezana sa nizom zdravstvenih problema. Prije svega sa respiratornim i kardiovaskularnim bolestima, potom sa smanjenjem funkcije pluća, teškim disanjem, pojavom kašlja, pojačanom osjetljivošću na respiratorne infekcije, pa čak i uticajem na mozak i gubitkom koeficijenta inteligencije, a naposlijetku i pojavom raka. U kontekstu toga, važno je pomenuti da je u BiH većina termoelektrana starija od 30 godina (samim tim imaju značajno nižu zaštitu od prouzrokovanja zagađenja), a samo na Zapadnom Balkanu je evidentirano skoro 19.000 smrtnih slučajeva koji su povezani sa štetnim emisijama iz termoelektrana.
Pored zdravstvenog i ekološkog pitanja, čini se da u Bosni i Hercegovini još uvijek nema dovoljno volje ni za analizu ekonomskih posljedica koje će nastupiti poslije 2050. godine, jer u javnosti ne postoje rasprave, niti tendencija da se iste započnu, na temu „energetske tranzicije“. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da se u BiH proizvodi oko 60% struje upravo iz uglja, a izvozi više od jedne trećine proizvedene električne energije, negativni ekonomski efekti prouzrokovani neadekvatnim planom izazvaće skoro pa kataklizmičan scenario.
Izvor: riverwatch.eu
Dakle, zemlja koja jedina u regionu proizvodi više struje nego što joj je potrebno, koja istu izvozi, preko noći će doći u situaciju da nema dovoljno energije i da je potrebno da istu uvozi po strahovito visokim cijenama.
Ipak, navedena situacija se može spriječiti, ne samo strateškim planiranjem i mjerama energetske efikasnosti, već i intenzivnijim fokusom na obnovljive izvore energije kao što je to, na primjer, hidroenergija. Upravo hidroenergija predstavlja najefikasniji način za proizvodnju električne energije. Naročit naglasak širom svijeta se postavlja na razvoj malih hidroelektrana (MHE), koje su prema stručnim mišljenjima optimalno rješenje u pogledu balansiranja između zaštite životne sredine, količine proizvedene električne energije i ekonomskih benefita njene proizvodnje. Ono u čemu se većina stručnjaka slaže jeste da iskorištavanje hidroenergije za proizvodnju električne energije u malim hidroelektranama predstavlja najracionalniji obnovljivi energetski izvor, upravljački najfleksibilniji i ekološki najčistiji.
Izgradnjom malih hidroelektrana se obezbjeđuje korištenje hidroenergije iz malih vodotokova, što omogućava elektrifikaciju ruralnih krajeva i objekata udaljenih od električne mreže. Samim tim smanjuje se potrošnja fosilnih goriva koja, kako je ranije navedeno, imaju izuzetno štetan uticaj na životnu sredinu. Takođe, važno je navesti da se u stručnoj literaturi često ističe tvrdnja da male hidroelektrane ne dovode do zagađenja životne sredine, te da one stvaraju niske troškove održavanja.
U cilju da ispoštuje međunarodne sporazume i konvencije, ali i da se ekonomski pripremi za gašenje termoelektrana, Bosna i Hercegovina je trebalo već uveliko da bude u procesu „energetske tranzicije“. Sasvim je sigurno – našoj zemlji je krajnje vrijeme za promjenom.
Mogli bismo da kažemo da je ekološka „crvena lampica“ odavno uključena, ne samo iz ugla ekoloških i zdravstvenih posljedica koje su direktno povezane sa štetnim emisijama iz elektrana na ugalj, nego i iz ugla potencijalne ekonomske katastrofe koja nas očekuje zbog nedovoljno planirane tranzicije. Pored zdravstvenog, ekološkog i ekonomskog, takođe i međunarodni pritisak postaje sve intenzivniji. Evropa čeka naše konkretne poteze, svijet se uveliko prilagođava novim tehnologijama, a iznad glava naših građana ostaje otvoreno pitanje: da li imamo volju i potrebnu snagu da uhvatimo korak sa planetom i našim potomcima ostavimo ljepše i zdravije mjesto za život?
Fosilni sat otkucava. Imamo li plan za dalje?
