Prečišćavanje otpadnih voda bi se u Banjaluci najvjerovatnije trebalo riješiti izgradnjom više manjih sistema koji će biti raspoređeni u različitim dijelovima grada, a njihova gradnja bi se realizovala u etapama.
Za početak je plan da se izabere jedna lokacija koja bi bila neka vrsta pilot projekta, a spekuliše se da bi tako nešto moglo biti urađeno na rijeci Crkveni, koja se uliva u Vrbas pod Kastelom. To bi se vezivalo za veliki projekat izgradnje mosta u Docu, na tom potezu, a koji gradske vlasti vide kao novi simbol Banjaluke. U igri su različite opcije, koje ne bi bile klasične fabrike već i savremeni sistemi koji mogu da služe kao parkovi.
Gradonačelnik Igor Radojičić je rekao da postoji staro idejno rešenje, koje je urađeno prije 15 godina i koje je predviđalo jedno veliko postrojenje za preradu otpadnih voda u Trapistima, ali da je taj projekat “stavljen na led”.
– Primjetili smo, vodeći se iskustvima iz drugih gradova u BiH i van nje, da sa takvim postrojenjima ima dosta problema. Prvo, danas je tehnologija značajno napredovala u odnosu na ono što je bilo prije 15 godina, drugo – svi gradovi koji su se odlučivali na takvu vrstu prerade otpadnih voda imaju u pravilu probleme s ogromnim troškovima održavanja, a tu su i nusprozvodi kao što je mulj te ono što predstavljaju otrovne materije – rekao je Radojičić.
Napomenuo je da to rješenje zahtjeva ulaganje od najmanje 100 miliona KM i da se u takav posao ne ulazi dok se sve ne analizira.
– Zato smo se opredijelili da ne ulazimo u projekat te vrste dok ne analiziramo druge varijante. Ono što je u opciji je analiza nekih drugih tehnologija, koje bi bili bioprerada sa više manjih podsistema i modula umjesto jednog velikog. Još uvijek smo u fazi ispitivanja optimalnih tehnologija, a onda se to mora sve pretočiti kroz prostornu plansku dokumentaciju – kazao je on.
Pejzažni arhitekta Ognjen Šukalo je rekao da treba da se uradi studija koja treba da kaže koliko takvih postrojenja će biti neophodno.
– U ovom trenutku je teško reći da li će trebati tri, pet, sedam ili deset postrojenja; to ćemo znati kada završimo taj dokumenat. Osim toga, on će nam ukazati koja bi bila prva optimalna pozicija na kojoj bi trebali početi s gradnjom, jer se neće raditi sve odjednom – rekao je Šukalo i dodao da izrada studije ne bi trebala dugo trajati.
Objasnio je da je prednost decentralizovanog sistema, sa više manjih postrojenja, u tome što zahtijeva gradnju manje kanalizacione mreže.
Dodao je da je vidio primjere tehnologija koje bi za grad bile interesantne, odnosno kompatibilne sa širom gradskom strukturom i koje ne bi bile izolovane već bi se uklopile u postojeće stanje.
– Klasična postrojenja za obradu otpadnih voda znaju i da smrde i da su generalno dosadna sa industrijskim izgledom. Ovdje pričamo o nečemu što, pored funkcionalnosti, ne bi smetalo već bi imali elemente koji su interesantni i lijepi i koje bi javnost mogla da vidi – kazao je on.
Dodao je da ova postrojenja prozvode tehničku vodu, koja se može vraćati u vodotoke ili se koristiti za navodnjavanje.
Banjaluka nema postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, a ni privredni subjekti nemaju predtretman odgovarajućih industrijskih voda, što utiče na zagađenje rijeka. Postoji samo jedno manje postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u naselju Zeleni vir. Osim otpadnih voda, koje se izljevaju u vodotoke za Banjaluku, veliki problem predstavlja nedostatak kanalizacione mreže. Do kraja 2022. gradske vlasti planiraju da povećaju broj korisnika kanalizacione mreže za 20 odsto što bi predstavljalo lagani napredak u odnosu na trenutnu situaciju u Banjaluci.
Za dobar dio Banjalučana kanalizaciona mreža je misaona imenica, a to potvrđuju i zvanični podaci Grada Banjaluka. Njihove procjene kažu da 40 odsto urbanog dijela grada nije pokriveno ovom mrežom dok na teritoriji ruralnog područja grada uopšte ne postoje izgrađeni kanalizacioni sistemi.
Mulj
Ognjen Šukalo je rekao da nema procesa pročišćavanja otpadnih voda koji ne proizvode mulj, te da se i taj dio mora zbrinuti.
– U njemu svašta može da završi. Ono što dolazi iz domaćinstva nije ništa strašno ali problem je ono što se može, naprimjer, isprati s puteva ili što dolazi iz autopraonica i što može da završi s nekim ostacima s teškim metalima. Te stvari ne mogu da se razgrade tako lako i moraju da se zbrinu na poseban način. Sada razmatramo neke mogućnosti u odnosu na ono što su neke standarne procedure u Evropi. Pojedini spaljuju mulj na visokim temparaturama, negdje se, ako je dovoljno čisto, kompostira, a ima i opcija da se odvozi na deponije – rekao je on.
srpskainfo.com
