Malo im je bilo sve bezakonje, pa su uzurpirali i dio javne površine u Ulici Petra Kočića, koja je regulacionim planom predviđena za trotoar. Čak je i Srpska pravoslavna crkva svoju ogradu oko susjedne vile povukla unutar placa, u skladu sa prethodnim regulacionim planom. A Stankovići su umjesto trotoara posadili drvored
Ako se pitate kako je jedan Branko Ćopić, koji se u svojim djelima podsmijavao direktorima i generalima, ministrima i njihovim svastikama koje na fakultet putuju luksuznim automobilima, dospio u baštu hotela kojeg u centru Banjaluke gradi poznati tajkun Slobodan Stanković, odgovor bi bio – tragična sudbina. Valjda ista ona koja je velikog književnika navela da se baci s mosta. Jer, tu mu mjesto nije. Ni po čemu.
Ako se pitate kako mu se u toj bašti u kojoj nema ni mirisa ni šljezove boje, ničeg osim arhitektonskog kiča, “pridružila” i velika srpska poetesa Desanka Maksimović, jedino logično objašnjenje bilo bi da je došla da “traži pomilovanje” za njegovu ranjenu dušu. Iako milosti ni za nju ne pokazuju u vremenu u kojem udruženi vladaju bahati i neuki političari i tajkuni.
“Ko s đavolom priče piše”, naslov je Ćopićeve humoreske, zbog koje ga je svojevremeno beogradska partijska komisija kaznila ukorom jer je, zaboga, vrijeđao “drugove i drugarice” u vlasti. Taj naslov koji govori sam za sebe, i danas je aktuelan.
A Stanković je s đavolima u svakoj vlasti tikve sadio i priče “pisao” otkad je krenuo u “biznis” rušenja i građenja. Tako je u zaštićenoj gradskoj zoni, bez dozvole, porušio zgradu bivšeg Radija Banjaluka, kasnije Radija RS i sjedišta RTRS. Bez dozvole izgradio niz objekata, uključujući i hotel “Integra”.
Naknadno je dobio sve dozvole, uključujući i dozvolu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Uprkos činjenici da je Ustavni sud Republike Srpske, upravo pozivajući se na ranije stavove Komisije osporio gradnju hotela na mjestu nekadašnjeg Radija, kao i izmjene regulacionog plana koje su to omogućile.
Ustavni sud RS je u aprilu 2017. godine utvrdio da regulacioni plan koji je prethodno usvojila Skupština grada Banjaluka nije u skladu sa zakonom. Tim regulacionim planom bili su omogućeni rušenje starog i gradnja novog objekta. Gradnja, naravno, nikad nije zaustavljena,jer – ko je vidio da se tajkunsko ruši, osim ako se njemu ne učini nedovoljno kičastim!?
Izmjene regulacionog plana koje su omogućile gradnju na prostoru između ulica Petra Kočića i Kralja Petra I Karađorđevića, usvojila je Skupština grada Banjaluka u januaru 2016. godine, a dozvolu za gradnju izdalo je Ministarstvo za građevinarstvo, ekologiju i urbanizam RS. Treba li napomenuti da su ključevi odluka i rješenja bili u rukama ljudi iz SNSD?
Valja podsjetiti da je Stanković ovaj plac dobio u “kompenzaciju” za izgradnju RTV doma za Radio-televiziju RS, što je takođe jedna u nizu mutnih transakcija iz bogatog “poslovnog” opusa ovog tajkuna.
Takođe, valja osvježiti pamćenje i informacijom da se netom nakon toga Stanković pojavio u ulozi kupca Alternativne televizije, za za koju je, navodno, u šali pričao da je “kupio malom Igoru (Dodiku) za rođendan”.
I eto, godinu za godinom, kao Skadar na Bojani, niče ovo kičasto zdanje koje podiže “Integra Inženjering”. Malo im je bilo sve bezakonje, pa su uzurpirali i dio javne površine u Ulici Petra Kočića, koja je regulacionim planom predviđena za trotoar. Čak je i Srpska pravoslavna crkva svoju ogradu oko susjedne vile povukla unutar placa, u skladu sa prethodnim regulacionim planom. A Stankovići su umjesto trotoara posadili drvored. I nikom ništa.
Gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić kaže da ne zna napamet gdje bi trebali biti trotoari u skladu s regulacionim planom.
– Stvarno puno stvari pamtim, ali da znam gdje su trotoari po regulacionom planu, pitanje je pretenciozno. Ne znam stvarno, ali provjerićemo, reče Radojičić.
Istina, ne mora on da zna, ali – neko bi morao! A sad zna i on, pa će biti zanimljivo pratiti buduće poteze nadležnih gradskih službi pod njegovom kontrolom.
Sve u svemu, ako je namjera investitora bila da sagradi mjesto za odmor i okupljanje ljudi iz visokog društva, bogatih i uspješnih, a koje bi se moglo smatrati mondenskim, valjalo je imati na umu da ni oni koji grade, kao ni oni koji će se tu okupljati, nisu u saglasju sa duhom dvoje velikih književnika koji su izabrani da budu svojevrsne maskote u bašti budućeg hotela-restorana.
Desanka bi na sve prethodno možda ovako rekla:
Tražim pomilovanje…
Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac postignu mnogo.
Šeret Branko bi možda dodao:
Zazirem zatim i od svoje dopadljivosti: to je mnogo klizav teren, pravi podbiguz, kako bi rekli moji Krajišnici!
Istinito/Ž.R.
